Hrvoje Antonio Belamarić ne zna kakav je osjećaj stati na noge. Rođen je s cerebralnom paralizom i oduvijek je prikovan za invalidska kolica. Od njegove pete godine, kada mu je umrla majka, do prije dva tjedna, kada je i ona umrla, brigu o njemu vodila je starija sestra.
Unatoč teškom invaliditetu, Hrvoje Antonio je završio školu, i radi. Novinar je na Hrvatskom radiju gdje uređuje i vodi tjedne emisije s osobama s invaliditetom.
Sada je sve to neizvjesno. - Ne postoji sustavna briga o osobama s invaliditetom, država nema rješenje za situaciju kada nekome umre osoba iz obitelji koja se o njemu skrbila. Ja radim, ali trebam pomoć u svakodnevnom životu. Sam ne mogu ustati iz kreveta, obući se, otuširati...
Mogu sam oprati posuđe, ali ne i pospremiti stan. Potrebne su mi, kako bih ja to nazvao, socijalne usluge u kući. Naša država to nema i mi, osobe s invaliditetom, moramo završavati po domovima i ubožnicama - domovima za starije ljude koji su pri kraju života - govori Hrvoje Antonio koji je dva tjedna, otkad mu je sestra umrla, u zrakopraznom prostoru.
Vapaji za pomoć
- Idući dan nemate nikoga tko će vam pomoći. Moja je sreća da imam puno poznanika, prijatelja, dobre susjede koji su uskočili i pomažu mi. Ali to nije rješenje. Bilo bi u redu da odmah idući dan mogu normalno funkcionirati - kaže Hrvoje Antonio.
- Često svjedočimo dramatičnim situacijama kada član obitelji koji je pružao njegu umre. Mi kao država nismo do danas pronašli rješenja koja bi omogućila da se osobi s invaliditetom odmah osigura zamjenska njega u njezinu domu jer zadovoljenje osnovnih životnih potreba ne trpi odgode - rekla je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak i potvrdila da se u praksi kao rješenje nudi smještaj u instituciju ili udomiteljsku obitelj.
- Najčešće su to ustanove za stare i nemoćne, a odabir se vrši po principu raspoloživih kapaciteta, a ne po izboru i želji same osobe. Osobama koje su zbog svojeg invaliditeta smještene u ustanovu kršimo pravo na život u zajednici na ravnopravnoj osnovi s drugima - rekla je pravobraniteljica koja se zbog ovog problema svakodnevno susreće s, kako kaže, vapajima za pomoć.
Neke je podijelila s nama.
"Živim u zajedničkom kućanstvu s roditeljima, ocem (87) i majkom (82). Vrsta i stupanj moje tjelesne invalidnosti - odsutnost svih motoričkih funkcija od razine vrata nadolje, čini me u potpunosti nesposobnom za samozbrinjavanje u svim aspektima životnih potreba, te time i 24 sata ovisnom o pomoći i prisutnosti druge osobe.
Postojeću pomoć u zbrinjavanju ostvarujem kroz usluge patronažnih službi ustanova za pružanje zdravstvene njege u kući te kroz usluge osobnog asistenta, u ukupnom trajanju od 4,5 sati dnevno. U više navrata obraćala sam se nadležnim službama resornog Ministarstva moleći za povećanje asistentske pomoći, odnosno mogućnost korištenja usluga barem još jednog dodatnog asistenta. Molbe su mi odbijene...
Dolazim u situacije u kojima i do 12 sati provedem u istom ležećem položaju bez intervencije. Institut osobnog asistenta u Hrvatskoj nije reguliran zakonom...", jedno je od pisama.
"Krater u proračunu"
U drugom slučaju pravobraniteljici se javila osoba koja se boji da će ostati bez roditelja i traži smještaj. Napisao je: "Rođen sam 1961. g. i cijeli život živim u selu kraj Virovitice. Pošto se jako bojim i živim u velikoj neizvjesnosti, molim da odgovorite, ako znate, postoji ili u Zagrebu ili gdje u državi nekakva ustanova gdje bi se po HITNOM postupku mogla smjestiti jedna 100%-na invalidna osoba s motornim kolicima a da bi tamo imala dostojanstvenu i svu potrebnu njegu.
Živim sa 77-godišnjim i 84-godišnjim bolesnim roditeljima koja mi jedva i krajnjim naporom još uvijek pomažu da ne moram ići iz kuće. No ako se njima bilo što dogodi, a to je jako svaki dan izvjesno, što i kuda sa mnom jer mi moja osobna asistentica pomaže 7 sati dnevno, ostalo mama bez koje ja ne mogu zamisliti život u svojoj kući.
U Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi ne raspolažu podatkom koliko osoba s invaliditetom živi u vlastitoj nekretnini, a na brizi članova obitelji. U odgovoru na naše upite kažu da se pri izradi Nacrta prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi zalažu za poboljšanje postojećih rješenja.
- Za uslugu osobne asistencije koja se financira projektno putem udruga za osobe s invaliditetom nacionalnim ili sredstvima osiguranim iz fondova EU osoba se može obratiti udrugama za osobe s invaliditetom radi utvrđivanja mogućnosti ostvarivanja te usluge. U tijeku je izrada Zakona o osobnoj asistenciji koji će detaljnije urediti navedeno područje - kažu u resornom ministarstvu.
Hrvoje Antonio Belamarić je član platforme Možemo!, a bio je i njihov kandidat na izborima pa ga pitamo hoće li "njegovi" nešto promijeniti sada kada su na vlasti u Zagrebu.
- Napravili smo program u kojem postoje socijalne usluge u kućama za osobe s invaliditetom. Ali i sami vidimo kakvo je financijsko stanje u Gradu Zagrebu. Nije rupa, nego krater u proračunu. Ne opravdavam nikoga, ali sam svjestan da će trebati neko vrijeme dok se to ne stabilizira - kaže Belamarić koji od države mjesečno prima 600 kuna za tuđu pomoć i njegu.
- S time se ni elementarni troškovi ne mogu pokriti. Inače radim i imam mirovinu tako da ću uspjeti nastaviti život u svome stanu i podmirivati režije. Ali teško. Nazvao sam firmu za generalno čišćenje stana i rekli su mi da bi mi to naplatili 640 kuna. Pomoć koju dobijem nije mi dovoljna ni za čišćenje, a gdje je hrana, režije i sve ostalo..? - govori Hrvoje Antonio kojemu mjesečno za sve troškove treba 8-9 tisuća kuna.