Okej, sad su iznosi naknada koje ljudi trebaju plaćati u slučaju da novac podižu na bankomatu druge banke toliko visoki da praktički ne prođe tjedan u kojem mi se netko ne požali kako je ostao u šoku pogledavši ispis računa.
Ponajviše se to vidi na onim najmanjim iznosima, za koje je gdjekad banci potrebno platiti naknadu koja doseže i četvrtinu podignutog iznosa, što je sada već doista šokantan namet.
Evo primjera - ako karticom Raiffeisen banke podižete novac na bankomatu neke druge banke, zagarantirana vam je minimalna naknada od 25 kuna, što na podignutih 100 kuna iznosi čak 25 posto.
Za klijente Addiko Banka koji su bili prisiljeni podizati 100 kuna na nekom drugom bankomatu ta će naknada iznositi 17,5 kuna, Erste će naplatiti 11,5 kuna, koliko i Zagrebačka banka, a PBZ će vam uzeti 11 kuna.
Na 100 kuna mukom zarađenog novca, kazna koju će vam bankari nametnuti jer ste se ogriješili te posegnuli za aparatom neke druge banke kretat će se tako između 11 i 25 posto, no to neće biti ono najgore u priči.
Najproblematičnija je, zapravo, činjenica da vas bankomat, prije nego što se odlučite podići novac, neće upozoriti na iznos naknade koji će vam biti naplaćen, nego ćete visinu tog neshvaljivog nameta spoznati tek kad otvorite online bankarstvo ili pregledate redoviti mjesečni izvadak.
To doista zvuči suludo - da vam banka smije naplatiti naknadu u visini 25 posto a da vas na to ne upozori, ali iz pojašnjenja koje smo dobili iz HNB-a ispada da to trebamo zahvaliti poslovično dobrim domaćim propisima.
A oni kažu da je bankar svoje obavio jednom kad vam je, prilikom otvaranja računa, dao informacije o svim naknadama koje će se naplaćivati, a koje moraju biti sadržane i u okvirnom ugovoru sklopljenim s tim potrošačem.
”Slijedom navedenog, a u cilju izbjegavanja dvostrukog davanja informacija, u slučaju podizanja gotovog novca na bankomatu banke koja je različita od banke izdavatelja kartice, Zakon omogućava da banka koja pruža uslugu isplate gotovog novca nije obvezna dati potrošaču informacije koje su mu već dane na temelju njegova okvirnog ugovora s bankom koja je izdala karticu”, poručuju iz HNB-a, kojem smo se obratili kako bismo razriješili ovu situaciju.
Dakle, kad ste prije 20 godina od banke dobili papir s navedenim naknadama koje vam smiju naplaćivati, to je formalno-pravno dovoljno da bi vas banka smatrala informiranim, a zakon ih dalje obvezuje tek da vam u slučaju izmjena visina naknada, koje se smatraju izmjenama okvirnog ugovora, dva mjeseca prije stupanja na snagu dostave nove informacije, “na papiru ili nekom drugom trajnom nosaču podataka”.
To su one kuverte ili poruke u sandučiću vašeg online bankarstva koje čovjek uglavnom ne otvara, a ako ih i otvori, teško da može upamtiti nove iznose naknada kojih u svakoj izmjeni bude i po nekoliko desetaka.
HNB potom pitamo zašto su banke, u slučaju podizanja novca u inozemstvu, na bankomatima dužne ispisati trošak preračunavanja valute, ali nisu dužne napisati iznos naknade u domaćem prometu.
Razlog ponovo leži u propisima - za razliku od ovog prvog slučaja, EU je posebnom uredbom uvela obvezu izvješćivanja korisnika o naknadi koja će biti naplaćena kod preračunavanja valute, ali zašto se ovo smatralo važnim za drugi, ali ne i za prvi slučaj - koji je ipak učestaliji - nismo dobili odgovor.
Pojašnjava se tek da bi to za banku koja upravlja bankomatom “tehnički bilo iznimno teško, ako ne i nemoguće, budući da naknada za pojedinog klijenta ovisi o njegovu ugovornom odnosu s bankom, pa tako u određenom paketu usluga može plaćati nižu naknadu ili biti oslobođen plaćanja pojedine naknade”.
Puno je to obzira prema bankama, a malo prema potrošaču koji, čini se, u očima nekih ima nadljudske karakteristike.
Jer doista treba biti nadčovjek - da ne spominjemo besposlen - pa da upamtiš sve te silne bankarske cjenike.