U
Ž
I
V
O
Ako smo u nešto sigurni nakon ovog vikenda, to je da nam je snijega preko glave. Prisjelo nam je, a počelo je idilično... Vikend smo proveli u Korenici u drvenoj kućici koju smo rezervirali prije dva mjeseca, piše Ana Franić za Slobodnu Dalmaciju.
U noći sa subote na nedjelju počeo je padati snijeg, a mi smo kao djeca brojali pahulje i satima kroz prozor gledali zimsku idilu. Našem oduševljenju nije bilo kraja. Tada smo tako mislili, nesvjesni da će nam za manje od 12 sati, upravo te pahulje u kombinaciji s burom zagorčati život.
U nedjelju ujutro smo se spakirali i krenuli put kući, u Omiš. Ralica nam je očistila put ispred kuće i situacija je izgledala odlično. Snijeg pada, ali su ulice prohodne. Iskreno, u tom trenutku nije nam ni na kraj pameti bilo, da do kuće nećemo ni doći.
Iz Korenice smo krenuli put Udbine do Gračaca. U Gračacu smo napravili malo pauzu. Od puta prema Otočcu smo odustali, jer je zbog prevrnutog teretnog vozila, zatvorena bila ta dionica. Odlučujemo preko Knina pronaći put do kuće.
Prvi problemi nastaju na putu prema Kninu, na dionici između Graba i Vučipolja. Uletjeli smo u kolonu, ali krećemo se 20 na sat. Tješimo se, bitno je da se ide... Google karta sva se crveni prema Kninu, ali više ni sami ne znamo što se događa. Je li došlo do prometne, zastoja ili čega već.
- Ako stanemo, gotovi smo - govori mi prijateljica.
Nekoliko minuta nakon toga, događa nam se upravo to. Stajemo i ne mičemo se sljedećih sat vremena. Snijeg sve jače pada, a sada nam već više nije svejedno.
Iz drugog smjera prazna traka, ali uvijek se nađe pametnjakovića. Sigurno desetak automobila je pretjecalo kolonu i naravno da je došlo do derneka. U jednom trenutku pojavila se kolona automobila iz drugog smjera i vrlo brzo je nastao kaos.
- Ma odustanite od ovog puta. Gori iza okuke, nekoliko automobila se ‘poljubilo‘. Ne može se ni naprid ni nazad - govori nam vozač koji se uspio probiti iz smjera Knina, a kolona iza nas je nepregledna. Nema joj kraja...
Odustajemo. Od povratka kući nema ništa, a na našu sreću, kućica u kojoj smo proveli vikend je slobodna i odlučujemo se vratiti u Korenicu. Na putu natrag ceste su bile u gorem stanju i već nas je polako panika hvatala.
Dionica Gračac - Udbina bila je u katastrofalnom stanju. Snijeg je sve jače padao, a nanosi koje je bura nosila zadavali su glavobolju svim vozačima. Odjednom bi nanos zapljusnuo automobil, a tih par sekundi ne bi znali gdje smo.
Nije se vidio prst pred sobom, a vozili smo "napamet" prema oznakama na cesti sa strane. Grobna tišina vladala je u našem automobilu. Samo smo se pogledavali i nadali se dočepati Udbine. Bilo čega samo da ne ostanemo usred ničega.
Putem su nam zvonili mobiteli, obitelj se raspitivala kakvo je stanje, a drugi su nam javljali koga znaju da je zapeo na autoputu ili Gračacu. Nakon dva i pol sata vožnje dočepali smo se naše kućice u Korenici, od Gračaca udaljene 60 kilometara.
Plan je bio ujutro provjeriti stanje na cestama i ako je moguće ponovno pokušati krenuti na put. U početku je situacija izgledala optimistično, prijatelji su nam javljali da iz Gračaca kreću za Knin. Drugi koji su zapeli na autoputu, poredali su se u konvoj i pod policijskom pratnjom krenuli na put.
Pričamo s mještanima što nam je najbolje napraviti jer ipak nam do Gračaca treba preko dva sata i puno toga se može promijeniti. Jedni nam govore da je cesta zatvorena, drugi da se možemo probiti.
Nikada više nismo puta nismo posjetili i osvježili stranicu HAK-a o stanju na cestama.
Ulice su sablazno prazne, izlazi samo tko mora, a u Korenici nije puno ljudi zapelo. Gore je u Gračacu. Ni sami nismo pametno što napraviti. Zovemo, provjeravamo…
Nakon nekog vremena, odlučujemo. Ostajemo u Korenici. Što je sigurno - sigurno je. Novi pokušaj, ako vrijeme dopusti, bit će sutra, piše Ana Franić za Slobodnu Dalmaciju.