Peđa Grbin je pobijedio na izborima za predsjednika SDP-a, i to je najbolje što se, u sadašnjoj situaciji, moglo dogoditi Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske. Grbin je autentični SDP-ovac, koji se nikome ne mora dokazivati, poznat je u hrvatskoj javnosti, a uvjerljiva pobjeda s otprilike dvije trećine osvojenih glasova, kao i u svim urbanim sredinama, koje predstavljaju izbornu bazu socijaldemokrata, pokazala je da ima široku podršku u vlastitoj stranci.
Iako su pojedini politički analitičari i politolozi zastupali tezu kako bi za SDP bilo bolje kada bi ih povelo neko takozvano novo lice, iskreno sumnjamo kako bi Željko Kolar ili Mirela Ahmetović, predstavljali magnet biračima lijevog centra. To je, uostalom, pokazala i predizborna kampanja u Socijaldemokratskoj partiji, u kojoj Kolar i gospođa Ahmetović, ničim nisu pokazali da bi pod njihovim vodstvom SDP prštao od novih ideja i energije.
U stvari, sumnjamo da će i s Peđom Grbinom, socijaldemokrati uskoro ostvariti nekakav dramatičan rast popularnosti, i vratiti se na nekadašnjih trideset posto biračke podrške. Takva očekivanja su nerealna, a to vjerojatno znaju i Grbin i njegova ekipa. SDP je godinama u silaznoj fazi, a na posljednjim izborima, figurativno govoreći, dosegnuo je dno. Nema prevelike koristi od toga jer je formalno glavna opozicijska stranka, budući da je potpuno očito kako ne predstavlja nikakvu opasnost za HDZ i Andreja Plenkovića. Štoviše, da se ove nedjelje održavaju parlamentarni izbori, SDP-ovci bi prošli još lošije nego 5. srpnja.
To znači da Grbin mora reprogramirati stranku, definirati novu egidu i onda probati uvjeriti ljude, koje su izgubili u proteklih deset godina, a takvih je 400 tisuća, da, barem jedan dio, ponovno glasa za SDP.
To je zahtjevan posao, koji čeka Peđu Grbina.