Čakovčanka Vera Blažek jučer je oko podneva iz Mačkovca požurila u supermarket po odojak kako bi preduhitrila mirovine i gužvu koja dolazi s njima. Vitalna žena od 68 godina do pet kilometara udaljene trgovine ide biciklom starim 20 i koju godinu.
Biciklističkom joj stazom za to treba oko pola sata. No, da bi sa svoje čakovečke adrese stigla do čakovečke trgovine, treba joj - propusnica. Između se, naime, smjestila Općina Šenkovec koja je na nekoliko kilometara, uz glavnu cestu, podijelila grad. O teritorijalnoj granici nitko ne razmišlja, niti se ona činila važnom sve do pojave koronavirusa i uvođenja propusnica za ograničavanje kretanja. Tako gospođa Vera i svi njezini sumještani koji se bez propusnice upute u drugi dio svoga grada zapravo krše zakon.
- Pa, ne treba meni propusnica za Čakovec, ja sam iz Čakovca - uvjerava nas. Kad joj pojasnimo zašto je dužna imati propusnicu, gipko se penje na bicikl i dobacuje: - To samo bedak more zmisliti.
Stariji ljudi u Mačkovcu zapravo niti ne znaju da trebaju imati propusnice.
Zvuči zbrkano? Kad i jest. I tako je na području cijele Međimurske županije. Premda nigdje, osim u Čakovcu, grad nije podijeljen, županija je toliko gusto naseljena da se svaka granica čini suvišnom. A sad su te granice nešto preko čega se ne bi moglo prijeći bez službenog dokumenta. Od najsjevernije točke Međimurja do mosta preko Drave, koji je granica s Varaždinskom županijom, automobilom se prijeđe za 25 minuta. Oko Šenkovca tri su općine na pet kilometara prostora.
Josip Žerjav ima propusnicu jer radi u Varaždinskoj županiji do koje mu, kroz nekoliko usputnih općina, treba 15 minuta. - Propusnica mi vrijedi točno za tu rutu. Stari roditelji mi žive u Strahonincu, što je dva kilometra zračne linije odavde, i do njih bi mi trebala propusnica. To nema smisla - kaže Žerjav.
I Željko Perhoč svakodnevno iz Mačkovca odlazi biciklom u centar grada. Ima službenu propusnicu. - To je bez veze. Jedan sam dan pokušao biti poslušan i išao u grad jedinim alternativnim putem, poljskim, ali više neću - govori, a nama je jasno i zašto neće. To je makadam, uvijek prašnjav, a kad puše vjetar, od prašine se na biciklu ne vidi ništa, grize oči.
Nakon što smo prošli “cestom” namijenjenom za poljoprivredna vozila, automobil je bio potpuno prašnjav. To je jedina spojna “cesta” Mačkovca, Slemenica i Žiškovca s centrom grada, preko još jednog gradskog naselja, Mihovljana.
Ipak, makadam je danas prometniji nego prije. Ima i onih koji, ma kako im se čudan činio, zakon poštuju. August Makač iz Slemenica tim je putem išao po mirovinu u grad, u banku, i ići će opet. Koliko mu je god to, kaže, bez veze, ne zna hoće li ga i kad netko zaustaviti pa bi mogao biti kažnjen, a to ne želi.
Sudeći prema onome što su reporteri Jutarnjeg vidjeli i čuli u Međimurju, gospodin August bi opušteno mogao i asfaltiranom cestom. Nikad nitko nije vidio međimurske policajce u kontroli propusnica, osim na ulaznim punktovima u Međimursku županiju. Iako Nacionalni stožer još nije odobrio zahtjev Međimurske županije da Međimurje bude jedinstveni teritorij kretanja bez propusnica, Međimurci i policajci prešutno se toga već pridržavaju.