Bjelorusija nije Ukrajina. To je premisa na kojoj treba graditi sva razmišljanja o trenutnom metežu koji vlada u toj postsovjetskoj državi. Bjelorusija za Rusiju nije Ukrajina ni Gruzija, to nije zemlja u kojoj Moskva želi sačuvati poluge utjecaja, zamrznute sukobe kojima može usmjeravati politiku zemlje ako joj padne na pamet krenuti put članstva u NATO-u. Ali upravo zbog toga Rusija neće vojno intervenirati u Bjelorusiji jer ondje takvih ideja uopće nema. Bjelorusija mora ostati ključni element u sigurnosnoj slagalici Moskve prema Zapadu.
Bjelorusija je zemlja na eurazijskoj ravnici između Poljske i Rusije na zapadu i istoku, te Litve i Latvije na sjeveru i Ukrajine na jugu. Izuzetne strateške važnosti za NATO i Rusiju. Između Bjelorusije i kalinjingradske enklave proteže se Suwalki procjep. Riječ je o jedinoj kopnenoj dodirnoj točki europskih NATO saveznika i baltičkih zemalja. Koristim se terminom procjep (NATO koristi “gap”) jer je to mjesto na kojem je ruska enklava odvojena od ruskog saveznika Bjelorusije oko 100 kilometara.
Moskva ima dovoljno snažne jedinice da taj procjep, u slučaju bilo kakve ugroze, zatvori u kratkom roku i odsiječe baltičke države od ostatka europskog kontinenta. Zbog toga je NATO, nakon 2014. i ruske aneksije Krima, organizirao operaciju Ojačana prednja prisutnost kojom je u Poljsku i baltičke zemlje smjestio četiri borbene skupine koje se rotiraju, a među njima su i pripadnici Hrvatske vojske.
Rotiranje je nužno budući da su Rusija i NATO 1997. potpisale sporazum kojim je utvrđeno da Savez neće na ozemlju novih članica “trajno raspoređivati” svoje borbene kapacitete. Upravo je zbog “procjepa” za Savez važno da Bjelorusija ostane stabilna. Za Moskvu je Bjelorusija strateški imperativ. Doslovce od egzistencijalne važnosti. U tome ključnu ulogu ima povijest jer je dubina ruskog teritorija do Moskve odigrala stratešku ulogu u dva napada koji su mogli završiti kobno: onom Napoleonovom i kasnijem Hitlerovom.
Rusija zbog toga i danas, u doba kada je došlo do temeljne promjene ratovanja i upravljanja krizama, ne odstupa od svog strateškog imperativa: teritorijalne dubine. Zato Ukrajina u očima Moskve ne smije postati članicom NATO, a Bjelorusija mora ostati pouzdani saveznik. Pojava NATO-ovih vojnika u blizini Smolenska značila bi da je Savez samo 370 kilometara udaljen od ruskoga glavnog grada. Što je za bilo koju rusku vladu najgora noćna mora.
Bjelorusija je etnički vrlo homogena i ima relativno dugu tradiciju moderne države: Minsk je jedan od osnivača UN-a iako je to bio trik kojim je SSSR tada izjednačio broj “svojih” u odnosu na “američke”. I iskreno je blizak Rusiji. Taj odnos nije posljedica vlasti sada očito potrošenog Aleksandra Lukašenka: riječ je o povijesnim i inim vezama, a dijelom i o ideji (ne nužno osviještenoj) stanovnika o tome koliko je njihov položaj važan za Rusiju.
Ne treba naime dvojiti da bi Rusija, u slučaju bilo kakve vojne intervencije prema Bjelorusiji, istog trenutka pokrenula vojne snage: NATO i EU su se u Ukrajini zadovoljili time što je zapadni dio zemlje okrenuo leđa Rusiji. U Bjelorusiji bi došlo do rata. Kinetičkog, odgovora na trajno pitanje gdje će izbiti Treći svjetski rat. Brojni su mediji, nakon što je EU održao izvanredni sastanak o stanju u Bjelorusiji prošle srijede 19. kolovoza, napali čelnike da su opet bili bez stava, da su rekli da izbori nisu bili “pošteni i slobodni”, a da ne traže nove. Što je potpuna pogreška, kao i pozivi raznih aktivista da se pomogne narodu Bjelorusije kako bi ostvario slobodu.
EU je bio više nego jasan: “Stanovništvo Bjelorusije ima pravo odlučivati o svojoj budućnosti. Članovi i članice Europskog vijeća izražavaju nedvojbenu solidarnost sa stanovništvom Bjelorusije u njegovoj želji za ostvarivanjem temeljnih demokratskih prava.” Zatim: “Članovi i članice Europskog vijeća osuđuju nerazmjerno i neprihvatljivo nasilje državnih vlasti nad mirnim prosvjednicima. Nasilje se mora izbjeći, a sve nezakonito privedene osobe moraju se odmah i bezuvjetno pustiti na slobodu.
Aktere civilnog društva i oporbe koji sudjeluju u raspravama o političkoj tranziciji mora se zaštititi od proizvoljnih uhićenja i nasilja. EU očekuje temeljitu i transparentnu istragu svih navodnih kršenja prava.” I zatim izuzetno važan dio koji je promaknuo onima koji su čitali na brzinu: “Pozivamo bjeloruske vlasti da pronađu rješenje za izlazak iz aktualne krize tako da okončaju nasilje, smire situaciju i sudjeluju u uključivom nacionalnom dijalogu. Održiva rješenja mogu proizaći samo iz mirnog i demokratskog procesa koji se temelji na neovisnim i slobodnim medijima te snažnom civilnom društvu. Taj bi proces trebale podupirati sve strane, uključujući treće zemlje.”
Konačno, tijekom svih dosadašnjih prosvjeda nije se ni na kojoj snimci vidjela zastava EU. Dakle, unutarnji procesi u Bjelorusiji, uključiv dijalog što predmnijeva izbjegavanje bilo kakvog krvoprolića te razuman pristup “trećih”, a to je ovdje Rusija. Ako se prihvati navedeno i teza da “slučaj Bjelorusije nije usporediv s Ukrajinom”, a to je prvi odgovor Josepa Borrella, potpredsjednika Europske komisije zaduženog za vanjsku politiku i sigurnost, u intervjuu koji je El Pais objavio ove nedjelje, postavlja se pitanje kako osigurati mirnu tranziciju. I tu dolazimo do ozbiljnih problema.
Ostanak Aleksandra Lukašenka na vlasti, posljednjeg europskog diktatora kako ga zovu zapadni mediji, ne dolazi u obzir. Taj bi rasplet zemlju mogao dovesti u situaciju sličnu Venezueli, što bi stvorilo vrlo ozbiljne prijetnje europskoj stabilnosnoj arhitekturi. Lukašenku su leđa okrenule sve skupine koje su ga održavale na vlasti. No još ima uz sebe državni sigurnosni aparat, vojsku i policiju.
Taj je segment bjeloruskog društva izuzetno zabrinut, gotovo uplašen da bi dolazak nove vlasti mogao izazvati odmazdu u kojoj bi primarno stradale sve privilegije koje uživaju, a kod mnogih je tu i strah od osobne odgovornosti. Upravo zbog toga je izuzetno važno da se zapadne države drže po strani, što je posebno važno u slučaju Poljske i Litve koje su najglasnije u osudi Lukašenka.
Pred Moskvom je izuzetno osjetljiv zadatak: osigurati tranziciju koja će omogućiti da 75 posto stanovništva (prema istraživanju s kraja 2019. godine) i dalje želi zadržati istu razinu odnosa s Rusijom (ali ne formiranje Unije iako je o tome potpisan sporazum još 1996. godine). Zapad može odigrati izuzetno važnu ulogu kad je riječ o ekonomiji koja je krhka, a oko 90 posto vanjskog duga je denominirano u stranoj valuti.
Pad rublje (bjeloruske) mogao bi izazvati pogubne posljedice. Ali, i tu je ključna uloga Moskve jer je upravo ona najveći kreditor Minska. Rusija je na potezu. Sad je trenutak da pokaže može li svojoj neupitnoj saveznici osigurati stabilnost. Neuspjeh bi za Moskvu mogao imati izrazito negativne posljedice jer su mladi sve skloniji Zapadu. Situacija još nije zabrinjavajuća, samo 52 posto stanovništva u dobi od 18 do 40 godina preferira sustav zapadne demokracije. Ali, ako ubrzo ne dođe do stabilizacije stanja, nije isključeno da taj postotak počne rasti. Krizne su situacije katalizator promjena u društvenom stavu.
