Stanić je danas umirovljeni službenik i mirno živi u Sarajevu, a u prvom intervjuu koji je dao na ovim prostorima, tvrdi kako se želio osvetiti zloglasnom zapovjedniku koncentracijskih logora NDH zbog njegova razlaza s Antom Pavelićem, ali i zbog uvreda na račun njegova oca koji se još mjesecima nakon pada NDH u tzv. križarskim odredima borio po šumama. Luburić je, kaže, križare smatrao iluzionistima koji nisu imali nikakve šanse, a to mu je otvoreno rekao jednom prilikom kada se hvalio svojim ocem kao pravim hrvatskim herojem.
Stanić je Luburića upoznao u Valenciji u Španjolskoj 1967. i bio s njim vrlo blizak sve do ubojstva 1969. Do poremećaja u odnosima došlo je 1968. oko Božića ili Nove godine. Stanić kaže kako je dan ranije s Pavelićevim ljudima Vladom Markovićem i Nikolom Katičićem
dogovorio akciju, no nije očekivao da će Luburića ubiti. „Dogovorili smo se za sutradan za 10:30 sati, ali nije bilo dogovora da će Maks biti likvidiran. Očekivao sam da će nešto biti učinjeno kako bi mu se osvetili zbog njegova odnosa prema poglavniku i HOP-u i svemu tome. Jednostavno nisam vjerovao da će Maks biti taj dan likvidiran, sreće mi moje, da sam znao možda ne bih ni sudjelovao, iako sam dao riječ da ćemo osvetiti Pavelića“.
Luburić je ubijen velikom metalnom šipkom s jednim ili dva udarca u glavu, nakon što otrov nije djelovao. Ubili su ga Marković i Katičić u nekoliko minuta dok je Stanić sišao niz stepenice i vratio se nazad. Iz glave mu se niz vrat slijevala krv. „Strašno mi je bilo. Drhtao sam kao prut. Djeca trebaju doći, ručak moram napraviti.. Ali uspio sam očistiti. Kako ne znam ni sam“, kaže Stanić.
Španjolski novinar, autor prvog intervjua sa Stanićem i knjige Cita a Sarajevo, Francesco Bayarri, međutim, vjeruje da je Stanić sam ubio Luburića i to nakon nekakve svađe, a ne na inicijativu Pavelićeve obitelji i HOP-a, kako danas tvrdi. Ipak, smatra da u to vrijeme Stanić još nije bio član Udbe. (njd)