Bliži se dan teške i politički najzanimljivije odluke: hoće li se HDZ definitivno odreći Bandića i tako mu, gotovo sigurno, izmaknuti stolac u Zagrebu.
Brojni su signali da ovaj put hoće, no HDZ je i dosad puno puta manje ili više uvjerljivo glumio oporbu dugovječnom gradonačelniku.
Andrej Plenković, čini se, ima i ambiciju i povoljan trenutak za Zagreb. No pitanje je kako do cilja s popudbinom dugog i čvrstog HDZ-ova bratstva s Bandićem.
HDZ sigurno ne može biti uvjerljiv ako će generalno negirati Bandića; s njim su u dugoj romansi iz interesa i dijele odgovornost i kolačiće višegodišnje zajedničke vladavine. HDZ za razliku od lijeve opozicije ne može reći: hej, pa godinama se borimo i upozoravamo na sve negativnosti Bandićeva upravljanja Zagrebom. HDZ nema niti zaslužuje privilegij da ih se već u startu gleda kao na logične, prirodne Bandićeve izazivače.
To je dakako otežavajuća okolnost, ali i deficit koji bi se uz ispravan pristup mogao pretvoriti i u prednost.
Priznanje, iznenađenje, zaokret.
Budući da dakle HDZ ne može reći - dragi građani, jesmo li vam govorili da Bandić ne valja i hajdemo ga napokon zamijeniti - Plenković mora pronaći drugi, razumniji narativ. Takav koji bi, makar i prešutno, priznao Bandića kao dijelom i HDZ-ov grijeh, ali nužnost promjene u Zagrebu usmjerio na jedan, konkretan, velik, nepremostiv problem s kakvim se Bandić neće moći uspješno nositi.
Tema godine i još sigurno mnogih nadolazećih godina je potres. Sigurnost, poticaji, gradnja, obnova - to su ključne riječi za godine koje dolaze, ne samo u banijskom kraju nego i u Zagrebu gdje su štete manje vidljive, ali ogromne. Traumatizirani građani traže i očekuju da im se netko potpuno posveti u odnosu na baš taj konkretan projekt i da krene opipljiv razvojni ciklus tijekom kojega bi se u glavni grad slio ozbiljan novac za javni interes.
Prošlo je doba fontani i kozmetike, dolazi vrijeme ozbiljnih i posve mjerljivih pothvata.
Tu se otvara prostor čak i za HDZ. Da kažu otprilike: svaka čast Bandiću, odradio je svoje, ali on jednostavno nije čovjek koji ima političku i drugu snagu iznijeti obnovu Zagreba. On se pogubio, on se umorio - to bi mogla biti mantra HDZ-a.
Ne čak niti neko posebno ulaženje u svijet građevinskih prečica i dogovora kroz koje bi Bandić dodjeljivao poslove obnove, uopće ne tako daleko - samo ovo: umoran i izgubljen.
Je li to HDZ-u dovoljno? Je li HDZ stranka kojoj građani u većini vjeruju da će, za razliku od Bandića, sve transparentno, po protokolima i natječajima? Pa i ne baš. Zna se k tome da HDZ općenito, tradicionalno ne briljira u Zagrebu; čak i Franjo Tuđman u boljim godinama morao se boriti s oporbenom situacijom. No ovaj specifičan trenutak u sebi ima i jednu pogodnost, olakšicu za HDZ.
Ovaj put na izbore u Zagrebu prije svega bi izašla Plenkovićeva stranka, a tek onda HDZ. Nisu nijanse u pitanju: Plenkovićev je osobni bunar glasova drukčiji od HDZ-ova, on se širi prema centru pa čak i u dio lijevog centra. S predizbornim lomljenjem desnije oporbe, raspadom Škorina pokreta i prekratkim vremenom za formiranje novoga snažnijeg "HDZ-a izvan HDZ-a", Plenković bi mogao imati momentum na lokalnim izborima. To više što će oni doći, ne bude li novih katastrofa, u mjesecima jenjavanja epidemije i povratka optimizma.
Plenkovićeva izborna poruka za Zagreb sama se nameće: "ja i moja Vlada preuzet ćemo odgovornost za obnovu Zagreba, nama možete vjerovati puno više nego Bandiću". I još šire od toga: "mi smo ti koji imamo dobre veze u Bruxellesu", "mi smo ti koji upravljamo europskim novcem bez kojega nema obnove", "mi smo ti koji imamo prilično neugrozivu većinu u Saboru gdje se na koncu glasa o svemu pa i o Zagrebu"...
Dakle, samo potres, potres i potres.
Plenković bi tim pristupom mogao, ako to zaista želi, okrenuti izvanrednu situaciju s potresom u korist HDZ-a kao što je onu drugu komplikaciju, koronu, lani iskoristio za lakše osvajanje parlamentarnih izbora.
Nešto kao tada: "pa neće vam valjda Bernardić voditi ekonomiju usred ovakve katastrofe", tako se i danas otvara prostor za patroniziranje: "pa valjda vam mi možemo lakše od Bandića nabaviti novac za obnovu u Europi".
U eventualnoj ovakvoj izbornoj strategiji za Zagreb HDZ-u je izuzetno bitan i izbor kandidata. Postoji rizik od toga da to bude nekakav istaknuti HDZ-ovac dugog staža s naizgled dobrim rejtingom i glasačkim potencijalom, poput recimo Gordana Jandrokovića. Takav bi kandidat stalno vraćao Plenkovića i HDZ u priču kakvu bi, žele li uspjeh, ipak morali zaobići: "pa HDZ i Bandić su prst i nokat, što vi zapravo želite - održati status quo, samo bez Bandića". HDZ-ovac opće prakse s puno utakmica možda nije idealan takmac za ovogodišnju utrku. Ako je fokus na obnovi, a to se čini najlogičnijim i najisplativijim, i kandidat mora slijediti tu misao vodilju. Zasad se čini da svjetlo Plenkovićeve potražne lampe pada na dosad politički neistraženog menadžera s ratnom biografijom Damira Vanđelića.
Prva reakcija na taj izbor je nagonska i logična: pa kako s nekim tko je javnosti nepoznat, i tko i dalje uglavnom šuti i ne ističe se, kako s njim ići na tako snažnu političku osobnost poput Bandića. Pa možda baš zato. Plenković je ionako taj koji se u eventualnoj borbi za Zagreb, ako se na to iskreno odluči, mora u potpunosti osobno izložiti. Vanđelić ili netko drugi nalik njemu dolazi ovdje prije svega kao garant eventualno proklamirane politike da će se Plenkovićev HDZ u sljedećem razdoblju više posvetiti ostvarivanju interesa građana Zagreba nego što je to činio u koaliciji s Bandićem. (To ne znači da se naknadno ne bi emancipirao.)
Plenković i dalje ima taj politički kapital, bez obzira na titraje rejtinga i povremene ozbiljnije krize Vlade i HDZ-a. Oni bi mogao, bude li to njegov cilj i prioritet u 2021. godini, proizvesti klimu u kojoj Bandić ne bi ni ušao u drugi krug izbora za gradonačelnika Zagreba, nego bi to bili Tomašević s ljevice i HDZ-ov kandidat zdesna i na centru.