Napeti odnosi između premijera Plenkovića i predsjednika države Zorana Milanovića, osim svakodnevnog punjenja medijskog prostora, imaju i svoju ozbiljniju stranu.
Zbog netrpeljivosti trpe državni poslovi, a jedan je višemjesečni zastoj u procesu imenovanja veleposlanika i konzula. Važno mjesto hrvatskog veleposlanika u Parizu prazno je od siječnja ove godine, otkad je preminuo dotadašnji veleposlanik u Francuskoj Filip Vučak. Od 1. ožujka prazno je i mjesto veleposlanika pri Svetoj Stolici. To su tek neka od diplomatskih predstavništava koja su ostala bez veleposlanika ili će se u toj situaciji vrlo brzo naći.
Više izvora potvrdilo nam je da je posljednji razgovor premijera i predsjednika o kandidatima za veleposlanike bio u studenome 2020., i to nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Međusobna suradnja
Tada je Plenković predložio Milanoviću 12 kandidata za veleposlanike i konzule, ali je Milanović, neslužbeno doznajemo, prije razgovora o konkretnim imenima zatražio da najprije dogovore opće načelo imenovanja. Tražio je da on kao predsjednik predlaže polovinu svih veleposlanika i konzula, a drugu Vlada.
Kao bivši profesionalni diplomat, Milanović se smatra kompetentnim za vanjsku politiku, a glavno uporište za primjenu načela "pola-pola" pronalazi u ustavnoj odredbi prema kojoj predsjednik Republike i Vlada sudjeluju u oblikovanju i provedbi vanjske politike.
Prema Ustavu, predsjednik države, na prijedlog premijera i uz prethodno mišljenje saborskog Odbora za vanjsku politiku, postavlja i opoziva veleposlanike i konzule, ali mu za svaku odluku treba supotpis šefa Vlade. Ustav, dakle, u postupku imenovanja zahtijeva suradnju premijera i predsjednika.
Plenković na Milanovićev zahtjev, kako sada stvari stoje, ne namjerava pristati, jer smatra da Vlada u stvarnosti provodi i odgovara za vanjsku politiku te da mora imati i dominantan utjecaj na odabir veleposlanika.
U okolnostima kohabitacije između predsjednika države koji je izabran kao kandidat jednog dijela političkog spektra i Vlade sastavljene iz drugog dijela političkog spektra, koja je uz to obilježena oštrom međusobnom osobnom netrpeljivošću predsjednika i premijera, imenovanje veleposlanika moglo bi prerasti u ozbiljan problem.
Osim 12 mjesta za koje je Plenković već u studenome prošle godine ponudio kandidate, a Milanović se o njima nije želio izjasniti prije nego što mu Plenković obeća primjenu načela "pola-pola", do kraja ove godine isteći će mandati još 26 veleposlanika i konzula.
To znači da će se Milanović i Plenković prije kraja ove godine morati usuglasiti o ukupno 38 veleposlaničkih imena. Do kraja godine istječu mandati i veleposlanicima na nizu važnih diplomatskih destinacija - u Londonu, Washingtonu, Rimu, Budimpešti, NATO-u...
Supotpis
Prva faza u procesu imenovanja veleposlanika su neformalne konzultacije između predsjednika i premijera o imenima. U hrvatskoj političkoj praksi ta je faza i ključna jer se u njoj usuglašavaju imena kandidata koji zatim odlaze na saslušavanje ("hearing") pred saborski Odbor za vanjsku politiku. Kad prođu "hearing" pred odborom, slijedi formalni dio procesa u kojem predsjednik države uz prethodni supotpis premijera imenuje veleposlanike.
No, u sadašnjoj atmosferi svakodnevnog verbalnog prepucavanja, teško je zamisliti predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića u toj diskretnoj početnoj fazi dogovaranja oko kandidata.
A kako je to izgledalo u vrijeme kohabitacije predsjednika Mesića i Vlade Ive Sanadera? "Tadašnji premijer Ivo Sanader i ja postigli smo džentlmenski dogovor - jednog kandidata za veleposlanika i konzula daje premijer, a jednog dajem ja kao predsjednik države. Ja odgovaram za svoje, a on za svoje", rekao nam je Mesić.
Naši sugovornici iz Milanovićeva kruga tvrde da on za neke od postupaka nalazi inspiraciju upravo u Mesićevu predsjedničkom mandatu, te da ga bivši predsjednik ponekad i savjetuje.