Oni su meni jedina obitelj u Splitu, kao što sam i ja njima – kaže Puljanin Mladen Gužvić, inače friško zaposleni poslovođa u splitskom škveru.
A ljudi o kojima govori su Indijci, novi radnici Brodosplita, koji su kao pojačanje dovedeni u Brodosplit u sveopćoj nestašici radne snage. Od početka listopada, u četiri odvojene grupe i s razmakom od nekih pet do sedam dana, stiglo ih je nešto više od 60, piše Slobodna Dalmacija.
Radi se za sada o zavarivačima i monterima, u planu su još brusači i radnici nekih drugih struka, tako da će ih do kraja godine njih 200-njak biti na platnom popisu brodogradilišta.
Do jednoga je do sada dočekao upravo Gužvić. Toliko se on suživio s radnicima iz daleke Azije da ostatak škverana još misli da je i sam – Indijac.
Skromni, radišni, zahvalni
- E, da mi još vide slike iz osobne!? Brada još duža, preplanuo, ma pravi – na dočeku će Gužvić.
- On je njihova Katica za sve – prisnažit će škverski glasnogovornik Josip Jurišić.
Od svog novog poslodavca Gužvić je zatražio i da mu osigura krevet u zgradi unutar brodogradilišta kako bi kolegama iz daleka bio još više na usluzi. A da posla ima, ima, kaže. Prvi dojmovi su isključivo pozitivni.
- Ovo nije moj prvi susret s Indijcima. Mojih par prijatelja su vlasnici restorana po Istri i uvijek su mi govorili o njima kao dobrim radnicima. I sam sam se u to mogao uvjeriti dok sam radio u organizaciji nekih festivala poput Outlooka, gdje su bili angažirani ljudi iz te zemlje. Skromni, radišni, zahvalni, s njima lako možeš razviti prisan odnos... - veli Mladen.
Iako (još) ne razumiju ni jednu riječ hrvatskog, sve što on izgovori klimanjem glave potvrđuju Sanjay Thomas, Kuppan Pallani i Raja Mohan.
- On je naš boss – kaže Sanjay i Gužvića tapša po ramenu.
Otprilike su vršnjaci i od prve su nekako kliknuli. Možda je dodatni razlog i to što Thomas najbolje od svih govori engleski jezik i nekako se nametnuo za vođu skupine. Jedan bez drugoga ne mogu u svakodnevnom poslu kod novog poslodavca.
- Ja sam vam pogotovo kod ovih koji su došli u prve dvije skupine već upoznao i njihove obitelji. Hvala Bogu, imaju Whats, Viber..., tako da sam svakome razmijenio par riječi sa ženama, majkama, očevima... To je takva erupcija emocija da čovjek koji to nije vidio i doživio ne može povjerovati – reći će Mladen.
Konkretno u slučaju Sanjay Thomasa, on je za posao koji se nudi u Hrvatskoj i Brodosplitu doznao iz lokalnih novina i od prijatelja koji su se također spremali u Lijepu našu, ali u građevini.
Bilo je to negdje u proljeće ove godine. Od tada je morao proći tri kruga razgovora, a u završnom prevaliti i 700 kilometara od rodne Kerale do Mumbaija. Glavna referenca bilo mu je iskustvo upravo u gradnji brodova.
- U brodogradilištima sam do sada odradio 15 godina. Prvi je posao bio u Cochinu, a sedam godina sam bio zaposlen i u Dubaiju. Čim sam prošao za posao u Splitu, nazvao sam ovu trojicu prijatelja i rekao da stižem. Oni su sada u okolici Zagreba – kaže nam.
Inače, za Hrvatsku je, priznaje, prvi put čuo lani, kada se igralo Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji.
Navijao sam za Hrvatsku...
- Svi moji su navijali za Brazil, Argentinu, Njemačku ili neke druge jake reprezentacije, ali meni se nekako svidjela Hrvatska. I tada sam se počeo interesirati, tražite tekstove, videa... I na kraju dobivam posao u Hrvatskoj - kaže ovaj iskusni 39-godišnji indijski zavarivač.
I Kuppan i Raja latili su se Googlea čim su prošli sve krugove intervjua s agencijama koje je angažirao Brodosplit. I oni su također zavarivači.
- Moj je cilj bio dobiti posao negdje u Europi, za što sam čekao četiri godine. U ponudi su bile Poljska i još neke zemlje tu u vašem susjedstvu, ali ja sam se odlučio za Hrvatsku. Po svemu što sam do sada vidio i doživio, mislim da nisam pogriješio – navodi Palani.
On je, kao i najmlađi Raja, iz Chenaia. Doma su mu ostali žena i dvoje djece, dok je Mohan još solo. Otvoreno kažu da su ovdje došli jer su im ponuđeni uvjeti za dobro zaradu.
- Ja sam – priča Palani – radio i u Maleziji, te Singapuru, a posljednje vrijeme opet u indijskim brodogradilištima. Kod nas je prosječna plaća u brodogradnji nešto viša od 500 eura mjesečno, oko 4000 kuna, dok nam se ovdje otvara mogućnost zaraditi dvostruko i trostruko.
Nisu se prepali ni cijena zbog kojih mi domaći svakodnevno, i to s pravom, kukamo. Kažu da su neke stvari u Splitu puno jeftinije nego u Chenaiu.
- Voće! - iz prve će odgovoriti na pitanje što je to konkretno jeftinije.
- Kod vas kilogram jabuka dođe neke četiri kune, a kod nas tri ili četiri puta više. Ili krafna s čokoladom: ovdje smo je plaćali tri kune, u Indiji je 10 kuna. Pivo nismo probali, ali ono dođe isto kod nas i kod vas, odnosno oko 200 rupija ili nešto manje od 20 kuna – kalkulira naš sugovornik.
Što ljuće, to bolje
Kada su obavili sve formalnosti oko prijave boravka u policiji i oko pregleda na medicini rada, upravo su s Mladenom išli u prvi šoping. Na put od 7000 kilometara ekipa iz Indije krenula je noseći najnužnije stvari, a nisu ni dobro znali što mogu, a što ne mogu unijeti.
- Nije bilo jednostavno toliko ljudi izvesti odjednom u grad, pa smo se podijelili u grupe. Otišli smo tu do centara u Poljudu i moram vam reći da je bilo jako zabavno. Iako imaju organiziranu prehranu i doveden im je kuhar iz Indije, odmah su se bacili na začine, tražeći i kupujući po principu ‘što ljuće, to bolje’.
Idući su dan spremali jela po svom guštu i mene pozvali. Taj ljuti kokos teško da ću zaboraviti! Inače volim ljuto, ali sam se tada ‘isplakao’ kao nikada u životu – ‘jada’ se uz smijeh poslovođa Mladen.
Domaći škverani već su se navikli na nove kolege. I dok je možda u početku bilo neke skepse, sve su ih razoružali svojim radnim elanom.
- Što jest jest, ljudi mogu raditi koliko god treba. Mi ih čak moramo kočiti, barem dok se ne uigraju, naviknu na alate i radne procese. Sada je to njihovo radno vrijeme, uz pauzu za ručak i kraću stanku za kavu, službeno od 7 do 15.30, ali ostaju do 16.30 ili 17. Kako su kod nas po volji subote radne, koriste i tu mogućnost, dok nedjeljom koja je neradna većina ide u radionice i sama vježba – prenosi nam Gužvić.
Kao jedinu ružnu stvar koja se do sada dogodila navodi onu iz ambulante u Starom rodilištu.
Dok je jedan od Indijaca vodio videorazgovor s obitelji, prišao mu je nepoznati lokalac i odbrusio da je to zadnji put da ga snima, i još dobro priprijetio. Svi su ostali zatečeni.
Ipak, to kod novih stanovnika nije ni najmanje pomutilo dojam što su ga u par tjedana stekli o gradu i njegovim ljudima.
Uplate u humanitarne svrhe
Prepričavaju jednu od šetnji po Rivi, kada su ih ljudi sami zaustavljali, pitali odakle su i kada bi dobili odgovor, tražili zajedničku fotografiju i zaželjeli puno sreće. Dobro su primljeni u lokalnim crkvama i džamiji, gdje redovito obavljaju svoje vjerske potrebe.
- Mi stvarno vodimo računa da im ništa ne fali. Oni jesu pomalo suzdržani, ipak im je ovo nešto skroz novo i treba vremena da se otvore. Kao što su i sami rekli, guglali su o Hrvatskoj i, nažalost, vidjeli i testove o ratu, nacionalnim i vjerskim trvenjima na ovim našim prostorima.
I oni sami se drže u grupama, znači kršćani s kršćanima, muslimani s muslimanima, hindusi s hindusima, ali mi nastojimo od njih napraviti jednu veliku obitelj.
Logično je da im treba neko vrijeme da se otvore, ali kada do toga dođe, onda, vjerujte, pokazuju sve svoje ljudske i radne kvalitete – ističe Gužvić.
A sve su u škveru novi kolege iz Indije prvo iznenadili, a onda i oduševili jednom svojom gestom.
Nedugo nakon svog dolaska, naime, pitali su za neku humanitarnu udrugu na čiji bi račun mnogi od njih uplaćivali 100 ili 200 kuna mjesečno. Na to su ih naveli prizori ljudi koji na svakom koraku kopaju po kantama za smeće u potrazi za plastičnom ambalažom.
Otada sve uredno skupljaju i odlažu kod prvog kontejnera na izlazu iz škvera.
Ako nešto zapinje u prvim tjednima boravka Indijaca u Splitu, onda je to jezik. Engleski, i to onaj – stručni.
- To nam za sada zadaje muke i u obrazovnim i u radnim procesima. Iako svaki od, recimo, zavarivača ima atest i ovdje prolaze kroz obuku. Oni iz straha ili već čega ne žele reći kada im nešto nije sjelo do kraja, već klimaju glavama. Ali to nešto vidiš ljudima u očima. Zato nam kao naručen dođe Sanjay. On im s engleskog prevodi na hindski, koji svi razumiju. Da ga nema, sve bi bilo kompliciranije – pun je hvale Gužvić na račun svog kolege.
Godina, dvije, pa idu dalje
Sanjay i Kuppan kažu da bi jednoga dana u Split voljeli dovesti svoje obitelji. Svjesni su koliko prepreka pri tome postoji, a najveća je ona novčana. Zato će, kažu, dobro zapeti u prvoj godini.
Kod njih se zamjećuje nešto ne baš svojstveno našoj dijaspori sve donedavno. Nije im, naime, plan ovdje zaraditi novac i potrošiti ga na gradnju kuće ili pokretanje kakvog biznisa u domovini, već ići za poslom po svijetu.
I dok oni sebe ovdje vide u iduće četiri godine, a možda i duže ako to poslovne prilike dopuste, planovi najmlađeg Raje nešto su kraći. On je novi u brodogradnji, a prethodno je radio u građevini, i to na objektima u energetici u Abu Dhabiju.
- U planu mi je raditi ovdje iduću godinu ili dvije, zaraditi nešto i onda što život donese – priznat će pomalo sramežljivo povučeni 21-godišnjak, ali zato ne skriva svoje oduševljenje Splićankama.
Oni su super radnici!
Zašto je izbor pao upravo na Indijce, pojašnjava Josip Jurišić, glasnogovornik škvera:
- A zašto ih ne bismo angažirali? Kod nas u DIV grupi važno je samo to kako tko radi, a ne odakle je.
Osim toga, priličan broj tvrtki iz Hrvatske već je angažirao Indijce. Pametni su, radišni i inteligentni. Radi se o deficitarnim zanimanjima, a imat će identična primanja kao i naši radnici.
A angažirali smo ih zato da ni u jednom trenutku ne dovedemo u pitanje ugovorene rokove izgradnje. Jer ako bismo to doveli u pitanje, gubili bismo poslove, a tada bismo doveli u pitanje i radna mjesta svih 2300 zaposlenih u Brodosplitu. Eto, zbog toga smo ih angažirali, piše Slobodna Dalmacija.