Tek 20-ak kilometara od Zadra, u Biljanima Donjim, živi Branko Drača bez vode, hladnjaka, u kući kroz čije prozore uvijek fijuče vjetar. U 64. je godini života, bez ikakvih primanja. Kada dogodine napuni 65, ostvarit će pravo na mirovinu od 800 kuna.
Pranje pod vedrim nebom. Tako počinje dan Branka Drače. Iako je invalid rada, a ruka mu je praktički nefunkcionalna, pomaže susjedima u radovima na njivama, rezidbi maslina, ne bi li dobio koju kunu. Da utaži glad, išao je i u puževe i šparoge, rekao je za HRT.
- Na puževe idem u proljeće, kad počnu i šparoge, teške poslove ne mogu raditi uopće, govori.
- Imam dobre ljude u Suhovarama, pomogli su mi mnogo. Ako odem do dućana i padne kiša, ne daju mi da idem pješice, već me dovezu, dodaje.
Gospodin Drača vratio se u svoje rodne Biljane Donje prije 12 godina. Čak četiri godine bio je sam samcat u selu, bez susjeda, i živio u podrumu derutne kuće. Uspio je kako-tako postaviti prozore, ali zbog loše izvedbe kao da ih i nema. Puknuta vratašca na peći na drva, a zima samo što nije.
- Samo da imam ono da mogu normalno živjeti kao čovjek, najgore ti je kad ono moraš da prosiš. To je ono najgore, to me najviše muči u životu, rekao je.
Staža na papiru ima samo 12 godina. Ali kako to već biva, radio je i na brodu i u Americi, ali mu to nije priznato. Nikakvih primanja nema. Novčanik mu je prašnjav.
Putem pravoslavne crkve donacijama dobrih ljudi, uređuje mu se jedan sobičak za dostojan život. Iz pučke kuhinje u Benkovcu svaki dan stiže mu obrok. Ne može dočekati mirovinu od 800 kuna nakon Nove godine, kada napuni 65. Niti je lijen, niti raspikuća, ali snašla ga je sudba koja se može dogoditi svakome.