Dobro došli u osamdesete! Prema BDP-u smo, naime, sada negdje u doba nakon Titove smrti, što je još i jako dobro, jer istodobno imamo manje zaposlenih, gotovo dvostruko više nezaposlenih i 70 posto više umirovljenika. Od tog BDP-a sad nam znatno veći dio odlazi u plaće i mirovine, pa i u osobnu potrošnju. Izvoz i uvoz su nam oko četiri puta veći nego na početku devedesetih, uoči rata i osamostaljenja. Plaće su nam tada bile znatno niže, no niže su bile i mnoge osnovne cijene, pa nam standard i nije bio dvostruko slabiji nego danas.
Kad smo u listopadu 2001., desetak godina nakon osamostaljenja, potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ta nam se Europska unija činila puno bližom i nitko nije mogao ni slutiti da ćemo na ulazak čekati gotovo 12 godina . Štoviše, tada smo zamišljali da ćemo ove, 2012. godine, već zarađivati eure i plaćati eurima, a tko je govorio da neće to biti tako brzo proglašavali su ga euroskeptikom.
Cijene letjele u nebo
U desetljeću čekanja na Europu znatno smo povećali neto plaće i mirovine, no nemamo dojam da živimo bolje i da si danas možemo priuštiti više nego te 2001. jer su nam i cijene letjele u nebo, premda nije bilo velike inflacije. Kako je kriza kosila kreditne rejtinge europskih zemalja tako su se i mnogi kod nas sve glasnije pitali: pa u kakvu to Europu idemo?
Činjenica jest da idemo u Europu kojom ne teče onoliko meda i mlijeka koliko ga je teklo prije deset godina, ali još je uvijek ta Europa relativno udobno mjesto za život. I u ovakvoj kriznoj Europi dohodak po stanovniku je upola veći nego u Hrvatskoj, omjer zaposlenih i umirovljenika je znatno povoljniji, a kupovna moć plaća i mirovina je veća.
Pogled u budućnost
Teško je iz današnje perspektive zamisliti kako ćemo živjeti 2020. godine, sedam godina nakon ulaska u EU, jer teško je predvidjeti brzinu kojom će Europa prevladati ovu krizu. U realnoj, čak pomalo i pesimističnoj opciji, koju nam nameće sadašnje stanje, živjet ćemo nešto bolje nego danas jer će nam plaće biti nešto veće, imat ćemo više radnih mjesta i manje nezaposlenih. Država bi trebala biti ‘pospremljena’, racionalna i efikasna, što znači da bi nam trebala biti i jeftinija nego danas. Nadajmo se da nećemo biti zaduženiji i da će to već biti vrijeme kad ćemo moći vraćati i dio glavnice vanjskog duga, dok danas ne uspjevamo zaraditi niti za kamate. Cijene većine roba trebale bi biti niže u odnosu na primanja jer ćemo biti dio velikog tržišta na kojemu se bilo kakvi monopoli i karteliziranje strogo sankcioniraju.
Ta 2020. mogla bi biti godina u kojoj počinjemo uvoditi euro ili finaliziramo pripreme za njegovo uvođenje.