“Ovo je predaleko otišlo. Neki članovi posade na brodu su već 11 mjeseci. Atlantska plovidba mora, kako zna i umije, naći načina da napravi smjenu posade i osigura im povratak kući, jer ljudski život nema cijenu. Znam da je ovo teška situacija za kompanije, svi pokušavaju preživjeti posljedice epidemije Covida-19.
No, moja primarna briga je da se pomorci sretno vrate”, rezolutno tvrdi glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske Neven Melvan u povodu slučaja broda Zagreb Atlantske plovidbe, koji kruži arhipelagom jugoistočne Azije i ne može dobiti dozvolu za iskrcaj.
Javni apel da ih se spasi i vrati kući jer im prijeti fizički i psihički slom, zbog toga što su u teškom stanju, jer su nepodnošljivo dugo na brodu, a da se osobno osjeća kao rob, uputio je Nikola Jaklina, Varaždinac, kuhar na Zagrebu, koji nije stao nogom na kopno od studenog prošle godine.
Propali plan
Prema planu, trebali su se iskrcati u ožujku, ali je plan pao u vodu kad su države usred pandemije koronavirusom zatvorile granice i luke, a 21 član posade na Zagrebu ostao zarobljen kao jedna od kolateralnih žrtva epidemije. Posada je iznurena od čekanja, visokih temperatura, mornari ne mogu s broda, više nitko ni s kim ne razgovara, i na rubu su pucanja. U prosjeku, većina je već devet mjeseci na brodu, nekoliko mjeseci duže od očekivanog. Atlantska plovidba od početka pandemije osigurala je smjenu 11 posada, ali ova na Zagrebu je zapela - u nekoliko navrata dobili su odbijenicu singapurskih vlasti, koje su prioritet dali brodovima na kojima su pomorci dulje od jedanaest mjeseci - to je posljednja, krajnja granica prema pravilima MLC 2006 (Maritime Labour Convention).
“Kina i Japan zatvorile su granice, ne puštaju, Hong Kong i Singapur da, ali uz vrlo komplicirane procedure. Kada država zatvori granicu, ne postoji ta sila koja ju može natjerati da ju otvori. Problemi su veliki; dijelom zbog mjere zaštite države, dijelom zbog zračnog prometa, dijelom zbog poslovanja koje je sad ugroženo pa teret ne dospijeva na odredište. Rješenje je devijacija - da brod pristane u luku u kojoj će dobiti dozvolu. No, svako skretanje s rute kompaniju košta stotine tisuća eura - ali što je to u odnosu na spašavanje zdravog razuma?!”, govori nam Melvan i tumači kako SPH daje sve od sebe da se pomorci što prije vrate kući; uspjeli su prošli tjedan ishoditi da singapurska agencija kompaniji da zeleno svjetlo!
Koordinator Međunarodne federacije transportnih radnika ITF-a za Hrvatsku Romano Perić napravio je “gotovo nemoguće, omogućio je ‘zeleno svjetlo’ za iskrcaj posade u Singapuru i obavijestio i Atlantsku plovidbu”, napisali su u priopćenju.
Perić je, navode, u suradnji s drugim inspektorima, koji se nalaze na licu mjesta, ponudio kompaniji nekoliko rješenja kako bi posada što prije mogla otići s broda, a uključujući iskrcaj na Filipinima.
“Dobili smo upute za buduće odobravanje zahtjeva za iskrcaj u Singapuru te smo zamolili predstavnike AP-a da obavezno jave ponovni dolazak u Singapur. Za tu mogućnost saznali smo 21. kolovoza. Odmah smo poslali zahtjeve za iskrcaj, brodar prema lučkim vlastima, a mi prema našim kolegama, te je zahtjev za smjenu posade odobren kad brod pristane sredinom rujna (iako brod ni ovaj put nije zadovoljavao kriterije smjene). 26. kolovoza zaprimamo i službenu molbu za pomoć od posade te dogovaramo sastanak s predstavnicima Atlantske plovidbe za hitno rješavanje problema. Tako dolazimo do mogućeg rješenja, iskrcavanje posade u Manili, a tu mogućnost provjerio je i potvrdio ITF inspektor koji radi na tom području”, poručuje Perić.
Točka pucanja
Je li 11 mjeseci boravka na brodu određeno kao točka pucanja? - pitamo Melvana, koji tumači kako to propisuje Konvencija o radu pomoraca, “a sve iznad toga čisto je robovlasništvo. To je krajnja granica, iznad koje se ne može izdržati na brodu, ali točka pucanja je znatno niža. Kompanije u pravilu sklapaju ugovore na četiri do šest mjeseci, maksimalno do sedam, sada su zbog epidemije navukli na osam, ali to je sve izvan uobičajenih standarda. Imali smo situaciju, neću sad navoditi ime broda, da je posada organizirala pobunu i bacila sidro te poručila vlasnicima da ne idu nigdje dok ne dobiju jamstva o povratku kući. Stanje je takvo da se samo trideset posto smjena odradi prema ugovoru, kako treba, i kako je bilo do sada, a ostali se muče - netko mjesec, netko tri, ali u svakom slučaju, duže nego što je predviđeno ugovorom.”
Posada Zagreba buni se i zato što ne dobiva naknadu za dulje zadržavanje na brodu od ugovorenog - prema Pravilniku trebalo bi im se plaćati svaki mjesec u visini mjesečnog iznosa osnovne plaće. No, kompanija im kaže da ta obveza ne vrijedi u izvanrednoj situaciji, jer nisu oni krivi što smjena nije obavljena, nego viša sila.
Melvan takav stav smatra u najmanju ruku nepristojnim: “Kompanija nije kriva!? A posada jest? Moraju se potruditi i isplatiti dodatke. Nije nimalo simpatično da se od svoje obaveze u ovako teškoj situaciji brane suhoparnim tumačenjem. To nije ni stvar ugovora, nego elementarne pristojnosti.”