Đorđe Ćurčić već je treći mandat za redom dožupan vukovarsko-srijemski iz redova srpske zajednice. Ovaj 58-godišnji dužnosnik SDSS-a prije toga u jednom je mandatu bio zamjenik načelnika Općine Trpinja, a onda u dva mandata i načelnik ove općine naslonjene na Vukovar. Ćurčić je za lokalne izbore 2009. godine u ime SDSS-a bio i potpisnik koalicijskog sporazuma s HDZ-om u čije ime je s druge strane bio Petar Čobanković. Prije rata bio je zaposlenik VUPIK-a u kojemu je radio i za vrijeme okupacije Vukovara, pa sve dok nije profesionalno ušao u politiku. U mladosti se bavio košarkom igrajući za KK Borovo u vrijeme dok je klub bio član 1. B lige tadašnje Jugoslavije, a prije sedam godina bio je jedan od inicijatora obnove rada ovoga kluba. Tada je postao i predsjednik uprave u kojoj su bili njegovi prijatelji i bivši suigrači, većinom Hrvati, neki i vukovarski branitelji, članovi stranaka s hrvatskim predznakom. Njemu, a očito i njima, politička kao i nacionalna pripadnost u tom slučaju nije smetala. Ćurčić je danas samo član Skupštine kluba, a iz aktivnog rada se povukao jer, kako kaže, ne želi da njegova sadašnja situacija bude na teret klubu.
Ćurčić je, naime, posljednjih mjeseci u dijelu hrvatske javnosti, prvenstveno njenoj desnoj struji, bilo da je riječ o braniteljskoj populaciji, političkim strankama ili medijima označen kao osoba zbog koje je stala istraga o ratnom zločinu na Ovčari. Sve je krenulo u siječnju ove godine kada je Nikola Kajkić, koji je u to vrijeme kao policijski službenik PU vukovarsko-srijemske bio član radne skupine koja se bavi istragom zločina na Ovčari, na razgovor, među ostalim, pozvao i Ćurčića, jer je u razgovorima s nekim svjedocima došao do informacije da je ovaj u danima kada se dogodio masakr bio na ovom poljoprivrednom imanju nedaleko od Vukovara. Navodno su osim Ćurčića svoje izjave dali još neki dužnosnici SDSS-a, a onda je, ponovno navodno, došlo do intervencije Milorada Pupovca prema tadašnjem glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu, koji je potom, kako je sam Kajkić ustvrdio, zatražio da ga se makne iz radne skupine. Kajkić je doista vrlo brzo nakon toga isključen iz radne skupine, a iz MUP-a su poručili da su razlozi za to bili “Kajkićev neprofesionalan i nestručan rad, odnosno rad protivan pravilima struke i važećim zakonskim propisima”, kako je to iznio Josip Ćelić, zamjenik glavnog ravnatelja policije, odnosno da “rezultati Kajkićeva rada nisu doveli do osnove pa ni do osnovane sumnje koja je temelj za podnošenje kaznene prijave, a kasnije i pokretanja kaznenog postupka”, što je rekao Nikola Milina, glavni ravnatelj policije. No, Kajkićevi istomišljenici, prijatelji i suradnici iz nekih braniteljskih i stradalničkih udruga uvjereni su da je razlog za njegovo uklanjanje iz radne skupine upravo razgovor s Ćurčićem.
Landekić pokrenuo lavinu
“Problemi Kajkića i njegove skupine započeli su nakon što su na informativni razgovor pozvali Đorđa Ćurčića, zamjenika župana Vukovarsko-srijemske županije iz reda srpske nacionalne manjine, a Ćurčić je iz Pupovčeva SDSS-a. Ovakvo postupanje vlasti u Hrvatskoj, koju predvodi Plenković, predstavlja zastrašujući zločin i nezamisliv skandal europskih razmjera te presedan u radu policije”, poručili su iz Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga iz hrvatskoga Domovinskog rata, čiji je Kajkić član.
Ćurčićeva uloga na Ovčari u studenome 1991. bila je i predmet vijećničkog pitanja na sjednici Skupštine Vukovarsko-srijemske županije održane prije tri mjeseca, kada ga je o tome pitao vijećnik HKS-a Mato Landekić. Ćurčić mu je tada odgovorio da je na Ovčari tih dana bio kao civil, odnosno kao zaposlenik VUPIK-a u kojem je radio te da nije učinio ništa negativno. Uslijedilo je kraće zatišje, a onda je buru podigao Ivan Penava, HDZ-ov gradonačelnik Vukovara, najavivši za 13. listopada veliki prosvjed zbog nerada institucija, odnosno neprocesuiranja ratnih zločina. Njegov zamjenik, HKS-ov Marijan Pavliček, potom će mu dati podršku za organizaciju prosvjeda, ali i aktualizirati priču o tome da je Ćurčić nakon pada Vukovara bio na Ovčari i kritizirajući SDSS, koji se prethodno oglasio poručivši da prosvjed neće pridonijeti stabilnosti i razvoju Vukovara kao ni međunacionalnim odnosima u ovom gradu.
- Radi budućeg istinskog suživota nužno je procesuirati sve one koji su tijekom Domovinskog rata sudjelovali u zločinima protiv nedužnog civilnog stanovništva. Naravno da je svaki zločin za osudu, ali su čelni ljudi SDSS-a zadnji koji bi se o tome trebali očitovati jer upravo u njihovim redovima i to na najistaknutijim političkim funkcijama sjede pojedinci koji očigledno imaju određena saznanja o stradanjima Hrvata u Vukovaru. Jedan od njih je i aktualni dožupan vukovarsko-srijemski Đorđe Ćurčić, koji je osobno nakon pada Vukovara bio na Ovčari - poručio je Pavliček, dodavši kako Ćurčića ne osuđuje.
Đorđe Ćurčić
Zašto je šutio?
- Ne osuđujem ga i ne tvrdim da je nešto napravio ili nije, ali zamjeram mu što je 20 godina u izvršnoj vlasti i šutio je, a nemoguće je da nema nikakva saznanja – naglasio je Pavliček, a nakon toga lavina se opet zakotrljala prema Ćurčiću. U srpskoj zajednici, pak, uvjereni su kako u korijenu Penavinog prosvjeda leži upravo to što se dogodilo s Kajkićem te da je na gradonačelnika Vukovara iz tih braniteljskih krugova izvršen pritisak kojemu on nije mogao odoljeti. Ćurčić je sve ovo vrijeme odbijao pozive medija da se i sam o svemu javno očituje. Sada prvi put za Jutarnji list detaljnije govori o svojoj ulozi na Ovčari, kao i situaciji u kojoj se zbog toga našao posljednjih mjeseci.
- U početku mi je to što me snašlo izgledalo nadrealno, gotovo nemoguće i vjerujte ni u snu se nisam nadao da ću se ubrzo naći na meti pojedinaca koji preko mene pokušavaju ostvariti neke svoje prizemne ciljeve. Odmah u startu želim razjasniti da mi je savjest potpuno čista. Stavljen sam na “optuženičku klupu” i na stup srama bez ikakvih dokaza i to prije nego što su legalne pravosudne institucije bilo što o tome rekle. Riječ je o neugodnoj situaciji za moju obitelj i mene, uvrijedilo me i povrijedilo. Zovu me prijatelji sa svih strana, brojni od njih Hrvati, i kažu kako ne mogu vjerovati da mi se to događa. Sve su to su laži i neistine. Konačno, mislim da bi sam samo lud čovjek ostao živjeti u prostoru u kojem je nešto loše učinio. No, vjerujem u pravnu državu i da će istina na kraju izaći na vidjelo - kazao nam je Ćurčić, koji se u siječnju ove godine odazvao policijskom pozivu da im se javi kao građanin, kao potencijalni svjedok zbivanja na Ovčari nakon pada Vukovara.
- Uredno sam pozvan, uredno se odazvao i onda nakon 15 dana to izađe u nekoj opskurnoj emisiji gdje se iznese 99 posto neistina. Čak ni moje ime nisu ispravno rekli. Sada izmišljaju da sam nešto zapovijedao, a nisam bio u poziciji da bilo kome nešto zapovijedam. Osim mene ispitano je još 30-40 ljudi, a samo se mene izvuklo kao problematičnog. Zašto? Zato što sam kao dožupan i kao član SDSS-a dobra meta za napad, ali nije to samo napad na mene, SDSS i gospodina Milorada Pupovca, nego i na Vukovarsko-srijemsku županiju kao instituciju u kojoj sam legalno i izravno izabrani dožupan – priča Ćurčić, koji nam je potom prepričao svoju epizodu s Ovčare i onoga što je on vidio da se tamo događalo 18., 19. i 20. studenoga 1991.
- Prije svega želim reći da je Ovčara širok pojam. To je bila velika VUPIK-ova farma i poljoprivredno dobro na kojoj sam ja prije rata radio, s obzirom na to da sam kao VUPIK-ov stipendist završio Poljoprivrednu školu. Inače, tamo je radilo oko 135 ljudi, od kojih su 90 posto bili Hrvati i nikad s njima nisam imao problema, kao ni oni sa mnom. Štoviše, sa svima sam bio u dobrim odnosima, a s nekima sam to i danas ostao. Uglavnom, tog ljeta 1991. nakon što je završila žetva otišao sam na godišnji odmor u Bosnu i na posao sam se trebao javiti 9. 9. 1991., ali kako je u međuvremenu počeo i eskalirao rat, ostao sam u Bosni i nisam se vratio dok nije objavljen poziv da se dođe na posao zbog skidanja jesenskog uroda, spašavanja strojeva... i tako sam se vratio sredinom studenoga – kazao je Ćurčić, koji je sljedećih dana vidio da se autobusima dovoze zarobljenici iz Vukovara.
- Tamo je 18. 11. dovedena grupa ljudi koji su se predali na Mitnici, Crveni križ ih je evidentirao i odvezeni su autobusima dalje, sljedeći dan je dovezena grupa žena i djece koji su izvučeni iz grada i koji su bili izrazili želju da idu prema Srbiji. Onda, treći dan, tog 20. 11., dovezena je grupa ljudi koje su prije našeg povratka s polja smjestili u hangar i tamo ih je čuvala vojska. Mi im nismo mogli, niti smo im smjeli prići. Sutradan smo vidjeli da je hangar prazan, pa su nam rekli da su ih tijekom noći odvezli prema Vorgincu, prema Grabovu. Nitko od nas nije znao što im se dogodilo, niti smo na taj dio Ovčare smjeli ići ili išta pitati. Sjećam se da nam je jednom rečeno da prema Grabovu ne smijemo ići, jer vojska nešto radi. I to je sve što ja znam da je bilo, a za ono što se zapravo dogodilo doznao sam kasnije, kada je za to doznala i cjelokupna javnost – rekao je Čurčić i dodao:
- Kamo sreće da nisam nikada došao, ali, eto, vratio sam se na poziv firme kao nekakva radna obveza na spašavanju pogona, stojeva... Nisam nosio oružje, nisam bio u vojsci, niti bilo kojoj vojnoj postrojbi. Bio sam običan radnik. Niti sam koga ubio, niti sam sudjelovao u tome na bilo koji način. Ne bježim od toga da sam se tamo zadesio u tom trenutku, ali kao civil, kao radnik, a sve ostalo što se sada o meni priča i piše su laži i neistine od kojih ću se braniti svim dopuštenim sredstvima.
“Tražit ću pravdu na sudu”
Smatra da se sada njegovo ime koristi kako bi se “manipuliralo s ljudima koji su doživjeli tragediju i kako bi se jadno skupljali politički bodovi”.
- Meni su u ratu poginuli bliski rođaci, majka mi je ranjena... Svašta se događalo. Mogao sam i ja otići odavde, ali ostao sam jer mi je savjest čista, a ovo što se sada radi čista je politika i ti koji me blate su ljudi koji imaju neke druge namjere, a ne potragu za istinom. Pa, meni se dotični gospodin kojemu sam dao izjavu u policiji maltene ispričavao što me ispituje, a onda to za 15 dana objave na televiziji. Uglavnom, oni koji su me stavili na stup srama, koji mi podmeću, to će morati dokazati na sudu. Ako se utvrdi da sam kriv, ja sam spreman odgovarati, ali u suprotnome oni će to novčano platiti, a sav prihod ću uplatiti za pomoć u traženju nestalih i stradalih osoba. Savjest mi je apsolutno čista.
Ćurčić je mirnu reintegraciju dočekao kao upravitelj VUPIK-ove zadruge, pa je tako neposredno sudjelovao i u reintegraciji kombinata kojemu je direktor bio Zoran Mudri, a surađivao je i s tadašnjim ministrom poljoprivrede RH Zlatkom Dominikovićem.
- Iza mene, mog rada i dosadašnjeg života nema nikakvih repova, malverzacija, a pogotovo ne zločina, sudjelovanja u njemu ili prikrivanja. Imam rezultate u radu na prekograničnoj suradnji, suradnji s nacionalnim manjinama... i to mi nitko ne može oduzeti i osporiti. Na žalost, stvorena je loša atmosfera, koja ne pridonosi dobrim i normalnim međuljudskim odnosima - kazao je Ćurčić, istaknuvši da je imao i ima dobru suradnju i odnose s političarima iz stranaka s hrvatskim predznakom, pa tako i s HDZ-ovim županom Božom Galićem, dožupanom Damirom Barnom, gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom...
Krunski svjedok
- S njim sam jako dobro surađivao dok sam bio predsjednik KK Borovo koji smo ponovno pokrenuli nas skupina bivših igrača, među kojima su bili i hrvatski branitelji Zvonimir Leko i Luka Živković. Čak nam je Grad i financijski pomagao kada smo prošle godine ušli u A1 ligu. S kolegama Galićem, Penavom i Barnom jako dobro surađujem na pitanjima koja su važna za srpsku zajednicu u Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji i tu između nas nikad nije bilo prijepora. Dosta radimo na razvoju dobrih međuljudskim odnosa i stabilnosti, ali i na razvoju gospodarstva, dovođenju investicija..., jer to nam svima koji živimo na ovom području treba biti prioritet bez obzira na nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Što se, pak, tiče ovog prosvjeda, mislim da je gradonačelnik Penava trebao postupiti jednako kao i u slučaju kanala Dunav-Sava, kada je sazvao sjednicu Gradskog vijeća i dobio podršku svih vijećnika da se protive realizaciji tog projekta. Tako je i za ovo trebao pozvati sve vijećnike i vjerujem da bi dobio podršku od svih i to bi se odnosilo na sve stradale u ratu. To bi za mene bilo legitimno i normalno, da se ne stvaraju tenzije. Ja žrtve ne želim dijeliti i kao svaki normalan čovjek želim da se krivci s obje strane pronađu i procesuiraju. No, kada već nije bilo tako, očekujem da će skup proteći mirno, bez teških riječi i poruka i bez politiziranja - zaključio je Ćurčić. Čovjek kojega na nekim portalima desne političke orijentacije te u dijelu javnosti označavaju kao osobu zbog koje je prekinuta istraga ratnog zločina na Ovčari. Kajkić je, pak, prije tri tjedna optužio MUP da je inkriminirao sav njegov rad na istrazi ratnog zločina na Ovčari.
- MUP laže da se nije dovoljno dobro radilo na predmetu Ovčara. Ja sam napravio dobar posao i ne zamjeram si ništa. Bio sam na dobrom putu, ali rezultati su, ne mojom krivnjom, izostali. Predmet Ovčara u MUP-u nije postojao do ožujka 2017., ja sam ga oformio. Devet mjeseci radio sam na ovom predmetu i obavio gotovo 300 obavijesnih razgovora. Toliko nije napravljeno u zadnjih 10 godina na teritoriju cijele Hrvatske – rekao je Kajkić, dodavši kako je s kolegama pripremio spis od 26.000 stranica uz brojne videozapise, no detalje nije želio iznositi.
- Žao mi je što osoba koju se cijeli slučaj tiče nije baš u potpunosti surađivala - dodao je Kajkić, čije su navode u MUP-u odbacili.
Nitko od naših sugovornika, pak, nije prstom pokazao na Ćurčića kao na osobu koja je sudjelovala u počinjenju ratnog zločina na Ovčari. No, Franjo Šoljić, vukovarski branitelj i čelnik Udruge Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata, zamjera Ćurčiću šutnju.
- Ne može gospodin Ćurčić izjaviti da je bio 18., 19., 20. 11. 1991. na Ovčari, ali da je pošteno radio svoj dio posla kao uposlenik VUPIK-a. Oprostite, gospodine dožupane, ali vi ste krunski svjedok, vidjeli ste što se tamo događa. Osim toga, tko je u tim danima mogao biti na tom mjestu, a da nije podoban. Vi ste 27 godina šutjeli. Mi vas ne sudimo, niti ćemo vas suditi, ali zašto ste 27 godina šutjeli? To su stvari koje nisu dobre – smatra Šoljić.
Ćurčića, s druge strane, brani Kata Banožić. Riječ je o ženi koja je živjela i radila na Ovčari sa svojim suprugom Dragom. Kada su počela ratna djelovanja, sudbina je htjela da ona i suprug ostanu na Ovčari. Mlađi sin Ivica u to je vrijeme bio na odsluženju vojnog roka u JNA, dok su stariji sin Boris i njihov zet bili u Vukovaru. Oni su branili grad. Boris će, na žalost, kasnije svoj životni put skončati upravo na Ovčari.
- Suprug i ja smo ostali na Ovčari kao u nekom radnom logoru, imali smo svakodnevne radne obveze. Možete misliti kako nam je bilo gledati što se događa ispred nas dok je Vukovar napadan, a tamo su nam bili sin i zet – priča nam ova žena, koja Ćurčića poznaje otprije rata, jer su zajedno radili.
- Odgovorno tvrdim da on sa zločinom na Ovčari nije imao nikakve veze. Đorđe se na Ovčaru vratio u studenome i ništa nije kriv. Ja bih za njega svjedočila pred bilo kojim sudom da je častan i pošten čovjek, da nije zločinac, da nije ništa loše učinio. Bio je ovdje kao običan radnik. Ja sam starija žena, sin Boris mi je ubijen na Ovčari, ali garantiram da on nema nikakve veze s bilo kakvim zločinom na Ovčari i u Vukovaru. Bio je u Bosni s obitelji dok ga nisu pozvali da se vrati na posao – kazala je gospođa Kata, ispričavši nam i jednu sekvencu vezanu uz Ćurčića i njihova sina Borisa.
- Đorđe se 20. 11. vraćao s Grabova vozeći traktor i vidio je kako iz autobusa izlazi Boris i još par momaka koje je poznavao, koje su ovi bili dovezli. Kazao je da ga je vidio, ali da nije mogao ništa učiniti, jer su ga došljaci Srbi u uniformama potjerali da parkira traktor i da sjedne u autobus i ode s Ovčare. Gledajte, i mi smo bili u to vrijeme na Ovčari, pa nismo ništa vidjeli, niti smo išta mogli učiniti. Zar mislite da je ne bih pokušala doći do svoga sina? Da ne bih sada ispričala da sam vidjela nešto i nekoga, da znam sigurno je li netko nešto radio? Naravno da bih to učinila, ali mi koji smo tamo bili znamo da kao civili nismo mogli ništa učiniti – istaknula je Kata Banožić. Zvonimir Leko, vukovarski branitelj s Trpinjske ceste, s Ćurčićem je igrao košarku, a onda su zajedno revitalizirali KK Borovo.
U HDZ-u suzdržani...
- Znam ga kao dječaka kada je došao u klub s nekih 15-16 godina, a ja sam od njega stariji 10-ak godina i prihvatio sam ga dobro, pazio da ga stariji ne diraju. Što se tiče rata, sve do sada o njemu nisam ništa čuo, a ovo što se sada govori, ako je bio tamo, vjerojatno bi mogao imati neke informacije. Nas dvojica o ratu nikad nismo razgovarali, jer je rat za mene odavno završio, a ovo što smo surađivali u klubu bilo je korektno i nas dvojica nismo imali nikakvih problema. Ovo što čujem mi ne ide u glavu, iako je sve moguće, ali stvarno o njemu ne mogu ništa ružno reći. Ako je nešto radio, onda je to loše. Znam da je bio poljoprivrednik, a sad, ako je bio tamo, vjerojatno nešto i zna, vjerojatno je nešto vidio i da ima neke informacije, ali to trebaju utvrditi istražna tijela. Nije mi ličio na takvog čovjeka, iako rat mijenja ljude, ali ja o njemu još imam dobro mišljenje i ne mogu ništa ružno reći – rekao nam je Leko.
O njihovim iskustvima s Ćurčićem pokušali smo nešto više doznati i od HDZ-ovih čelnika u Vukovaru i županiji. Iz ureda župana Bože Galića, kojemu je Ćurčić već devetu godinu jedan od zamjenika, poručili su nam da bi župan rado nešto rekao o Ćurčiću, ali da je na službenom putu u Bruxellesu, pa će nam odgovore poslati u ponedjeljak. Damir Barna, HDZ-ov dožupan i predsjednik vukovarskog HDZ-a, kazao nam je da nema što puno za reći o Ćurčiću.
- Ne bježim od izjave, ali nas dvojica nismo baš nešto previše surađivali u ovih godinu dana koliko sam ja na dužnosti dožupana. Generacijski smo bliski, išli smo u istu školu, ali i iz tog vremena ga površno znam. Igrali smo zajedno jednu košarkašku utakmicu za školu, ali nismo se družili – kazao je Barna, a ništa rječitiji nije bio ni gradonačelnik Penava.
- Gospodina Ćurčića znam kao donedavnog predsjednika KK Borovo, a o onome što je bilo prije, pogotovo 90-ih godina, ne znam ništa, jer ga ne znam iz tog doba i o tome ne mogu pričati. Ovo što smo surađivali bilo je korektno i dobro. U svakoj komunikaciji ostavio je dojam normalnog čovjeka - rekao je Penava.