Moje su mi prijateljice, kao i moj muž, u svoj toj nesreći koja me je snašla bile toliki oslonac da vam ne mogu opisati. Da živim sto života, ne znam bih li im mogla zahvaliti.
Kako sam se osjećala kada sam čula da su mi posvetile regatu ‘Dlan i veslo’ o Danu brganje u Betini i da su obukle majice s natpisom ‘Sve smo mi Vojna’, ne mogu opisati. Bila sam ganuta i ponosna. Pokušala sam to nekako sročiti u tekst i zahvaliti im, ali jednostavno nije išlo, nisam imala prave riječi. Činile su mi se preobične za nešto tako veličanstveno. Ni sada ne znam je li obična zahvala dovoljna, ali neka sve do jedna koja je došla na regatu u Betinu i tim činom digla svoj glas protiv nasilja, solidarizirajući se sa mnom, prihvati to moje hvala kao nešto što dolazi iz srca, nešto izrečeno iz dubine duše...
Slomila se i zaplakala nakon tih riječi Vojna Jušić, Murteranka udana u Betinu, o kojoj se posljednjih dana toliko pisalo nakon što ju je u dućanu njezina oca na Slanici, u kojem radi 23 godine, pretukao rodičin suprug. Lice joj je još natečeno i bolno nakon operativnog zahvata u splitskom Kliničkom bolničkom centru.
Zaštita žrtve
Liječnici kažu da će ožiljak biti minimalan. No, s prognozom oko rane na duši, druga je stvar. Trebat će Vojni vremena da ponovno vrati vedrinu, optimizam i životnu energiju, kojom je donedavno zračila. Boli je što je cijeli sustav, koji proklamira prevenciju i zaštitu žrtve i progon počinitelja, u njezinu slučaju pokazao upravo apsurdnu slabost i nedoraslost. Samo zato da se takvo što ne bi ponovilo nekome drugome, čije prijateljice neće prkosno zaveslati na pučinu u majici “Sve smo mi Vojna”, odlučila je ispričati što ju je snašlo toga tragičnog 25. srpnja i kako se taj sustav ponio prema njoj.
- Tog jutra otišla sam obići jedno zemljište oko kojega se moj otac spori s rodičinim suprugom i prošla kroz kamp Rehut, koji je, zapravo, pristupni put do parcele. Kratko sam se zadržala, vratila kući i ručala, a oko 14.30, kao i obično, otišla sam na posao. Pred dućanom u kojemu radim primijetila sam nekoliko opušaka i pošla uzeti metlu kako bih ih počistila. Odjedanput sam ugledala rodičina muža kako se približava. Noge su mi se odsjekle.
FOTOGALERIJA: Tradicionalna ženska regata, ove godine u znaku podrške napadnutoj Vojni Jušić
Naše su se obitelji razišle jer je podigao ruku na mog oca, pa su završili na sudu. Osoba koju sam izbacila iz svog života, koju nisam više htjela vidjeti niti čuti, imati ikakvog posla s njom, odjednom je došla na moje radno mjesto. Odmah je počeo vikati: ‘Šta vi oćete, nećeš ti prolaziti preko moga’, nećeš ovo, nećeš ono... Aludirao je na svoj kamp. Pokušala sam mu objasniti kako sam samo otišla do očeve zemlje.
‘Nemaš ti šta prolaziti’, urlao je, vi ste ovakvi, vi ste onakvi... Sve što sam onda odgovorila bilo je: ‘Ako ćemo tako, sad si i ti na zemlji moga oca, pa se onda makni’.
Uopće se ne sjećam kako me je udario. Sve mi se zacrnilo. Našla sam se na podu i onako okrvavljena i u šoku počela se pridizati. Dotrčali su moj sin i radnica iz dućana, a ja sam samo razmišljala kako je taj bol koji osjećam posljedica slomljenog zuba. U polusvijesti i šoku vidjela sam kako ga ljudi povlače, a on uzima kamen i viče: ‘Sve ću vas ubiti’... U magli i bunilu vidjela sam da je najmlađi od mojih trojice sinova, koji je još maloljetan, stao ispred mene u obranu.
Vojna Jusić sa suprugom Zoranom
Radnica nas je u tom trenutku počela povlačiti prema dućanu. Kada sam ušla, nazvala sam policiju i prijavila fizički napad, nesvjesna stanja u kojemu sam. Glava mi je počela oticati, desnu stranu nisam osjećala, kao da nije bila moja. Ni usta više nisam mogla otvoriti. Jedino sam uspjela nazvati muža, a nisam mu trebala puno objašnjavati jer je istog trenutka shvatio da se dogodilo nešto ružno. Stigao je za desetak minuta i odveo me u ambulantu u Murteru - teškom mukom ispričala je Vojna.
Slomljene kosti
Svako toliko bi zastajala udahnuti malo zraka. Ponestalo bi joj glasa i obrisala bi suze ispod velikih sunčanih naočala. Samo prisjećanje na dramatično iskustvo bilo je kao da ga ponovno proživljava. Ruke su joj vidno drhtale. Ipak, smogla je snage nastaviti. Liječnica koja ju je pregledala preporučila je odlazak u Šibenik, na Objedinjeni hitni bolnički prijem.
U međuvremenu je stigla i policija, no što je pitala nju i sina, više se ne može sjetiti. U tom trenutku, kaže, bilo je najvažnije što prije zbrinuti ozljede. Prva liječnica uputila je pacijenticu da napravi CT snimku na Odjelu radiologije, a kada je na nalazu pročitala da je riječ o površinskim ozljedama glave, i ona i suprug su odahnuli.
- Pomislili smo da je prava sreća što ništa nije slomljeno. Na nalazu je pisalo da je struktura prikazanih kostiju bez sigurnih znakova svježe koštane traume. Evo, pogledajte i sami... ‘Ajde, rekli smo, ništa nije puklo. Samo, meni nikako nije bilo normalno da je sve dobro, a da ne osjećam jednu stranu glave te da i dalje ne mogu otvoriti usta. Ne osjećam ni dio usne, ni gornje zube, ali to je vjerojatno živac...
Tako sam nekako razmišljala. Na svu sreću, ona prva liječnica nije se orijentirala samo na nalaz radiologa. Željela je i nalaz s Odjela za uho, grlo i nos. Da nije bilo tako, tko zna kako bi priča završila. Liječnik me je nakon pregleda odmah uputio u Split jer se radilo o teškim tjelesnim ozljedama - rekla je Vojna.
Na Odjelu za mikrofacijalnu kirurgiju KBC-a Split podvrgnuta je operativnom zahvatu zbog slomljene jagodične kosti i čeljusti, a u ta četiri dana, koliko se zadržala u bolnici, upućena je i psihijatru, koji joj je propisao terapiju. Od tada je na kućnoj njezi i rijetko izlazi. Ovaj put je izašla u čast svojih prijateljica veslačica, s kojima se poželjela fotografirati.
Neshvatljiva šutnja
Da nije bilo te regate kojom su hrvatskim institucijama i svijetu poručile da nasilje ne smije proći “ispod radara”, nezabilježeno i nekažnjeno, bez posljedica i ikakvog odjeka u javnosti, slučaj Vojne Jušić pomeo bi se pod tepih. U to je duboko uvjerena i ona, suprug joj Zoran i Matija Duk, njihov odvjetnik.
Prošla su, naime, gotovo tri tjedna, a policija je u javnost odaslala tri različita priopćenja. Na inzistiranje medija, najprije je priopćila da o incidentu nema informacija, a nekoliko sati nakon toga da je evidentiran kao prekršaj javnog reda i mira. Tek prije dan, dva slučaj je okvalificiran kao kazneno djelo.
Vojna Jusić i sumještanke
“U Policijskoj postaji je”, navedeno je izrijekom prošli petak u priopćenju Policijske uprave šibensko-kninske, “dovršeno kriminalističko istraživanje nad 53-godišnjakom osumnjičenim za nanošenje teških tjelesnih ozljeda na štetu 45-godišnjakinje i prijetnju na štetu 50-godišnjaka. Osumnjičeni i oštećena su se 25. srpnja u Murteru, zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i zbog netrpeljivosti, verbalno, a potom i tjelesno sukobili, pri čemu je osumnjičeni oštećenu teže ozlijedio.
Nakon ovog sukoba došlo je do verbalnog sukoba između osumnjičenog i 50-godišnjeg supruga oštećene, kojom prilikom mu je osumnjičeni ozbiljno prijetio da bi ga ustrašio ili uznemirio. Nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja osumnjičeni je, uz kaznenu prijavu, predan pritvorskom nadzorniku ove PU.”
U trenutku kada je priopćenje odaslano javnosti osumnjičeni je, međutim, već bio na slobodi, a da Jušići o tome nisu imali nikakvih saznanja. O tome ih nije obavijestila ni policija ni Državno odvjetništvo. Nisu znali ni da nasilniku nisu određene nikakve mjere opreza, poput zabrane približavanja žrtvi i njezinoj obitelji. Predložen je, navodno, istražni zatvor, ali prijedlog nije prošao.
Nije bilo očevida, prijave, svjedoka
Sve što mogu reći zapravo se svodi na pitanja koja počinju riječju ‘zašto’. Zašto policija nije napravila očevid? Zašto poprište nije fotografirano? Zašto nema izjava očevidaca? Zašto svjedoci nisu popisani? Zašto Državno odvjetništvo nije reagiralo kada je primilo liječničku dojavu o teškim tjelesnim ozljedama? Zašto se čekalo na podizanje kaznene prijave 15 dana? Zašto osumnjičenom nije određena mjera opreza? Zašto žrtva nije obaviještena o tome? - pita se Matija Duk, odvjetnik Vojne Jušić.