Josip Lisica, koji je kao dječak postao žrtva skarednog svećenika iz Bibinja, a dvadesetak godina poslije pred TV kamerama javno otkrio strašnu tajnu i pokrenuo lavinu, vijest o presudi počasnom građaninu Bibinja don Nedjeljku Ivanovu primio je SMS-om od sestre, u Schwyzu, središnjoj Švicarskoj, gdje živi već 18 godina. Ivanov je, zahvaljujući hrabrosti Josipa Lisice i ostalih supatnika, postao prvi svećenik koji je prema crkvenom kanonu osuđen za pedofiliju. Doduše, Ivanov nije izbačen iz crkvenih redova; ta je odluka u nadležnosti Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu. I dalje može služiti misu, osuđen je na post, molitvu i naloženo mu je da se žrtvama koje je seksualno zlostavljao ispriča. Zbog zastare, neće ni pred civilni sud. Lisica kaže da mu je presuda satisfakcija, jer se napokon zna, no kaznu ne može smatrati pravednom. Danas ima ženu i dijete od dvije godine i sedam mjeseci i, kaže, lijep život. No, pogled u prošlost ostaje težak i mučan.
Je li presuda u skladu s vašim očekivanjima?
Ta je stvar za mene prošla. Htio sam da se otkrije istina o don Nedjeljku, da javnost zna, da svećenici napokon prestanu biti nedodirljivi, kako bi se spriječilo zlostavljanje djece. Najviše mi je bilo stalo da se slučaj ne zataška zbog djece koja i dalje dolaze u crkvu k Ivanovu i njemu sličnim svećenicima.
Kako ste odlučili javno progovoriti i izložiti se?
Odrastao sam u vrlo katoličkoj obitelji. Htio sam postati svećenik unatoč tome što sam doživio od don Nedjeljka, jer sam upoznao i časnu sestru koja mi je bila divan primjer. Don Nedjeljko me nagovarao da idem u svećenike. Tako je skupljao bodove kod biskupa. Otišao sam u Zagreb u katoličku školu, ali ni tamo nisam dobio ono što sam tražio. Moji vršnjaci išli su u disko, k curama, alkoholizirali se, radile su se stvari koje su u Crkvi strogo zabranjene. Vratio sam se kući i počeo baviti meditacijom. Upoznao sam svog duhovnog učitelja Makaju. Imao sam sreću što sam sve svoje krize mogao prebroditi s njim. U Globusu sam 2003. prvi put jasno rekao da me svećenik dirao i zlostavljao. Tada nije bilo nikakve reakcije. Nitko me nije nazvao i pitao što je bilo. Ništa. Jedina reakcija bile su prijetnje moje okoline u Bibinju, i meni, i mojim roditeljima. Moje su roditelje napadali: Što to tvoj sin ima protiv Crkve? Govori laži, iako se u Bibinju dobro znalo za Nedjeljka Ivanova. Procjenjuje se da je zlostavljao više od stotinu dječaka.
Priča je došla i do novinarke Maje Tokić i ona me pozvala kao gosta u ‘Osmi kat.’ Rekla mi je da je zvala desetke i desetke ljudi, ali da nitko nema hrabrosti govoriti o tom deliktu. Hoćete li vi? Trebao mi je jedan dan da shvatim da ne mogu šutjeti. Ta je emisija izazvala velike reakcije, Crkva se više nije mogla praviti da nema ništa s time. A meni su se masovno počeli javljati mladići koji su doživjeli isto. I meni je to radio… I meni je to radio…
Kome ste prvi put rekli, od koga ste tražili pomoć?
Kad me Nedjeljko Ivanov počeo napastovati, imao sam 12 godina. Znate, vi ste dijete kojemu se srušio svijet, a svećenik vam govori da se to nikome ne smije reći. Ne shvaćate što se događa. Stidio sam se ikome priznati. Mislio sam da sam sam kriv za sve što mi se s njime događa. Djeca vjeruju da su odrasli uvijek u pravu. Trebale su proći godine i godine rada na sebi, sati meditacije, da bih uz pomoć Makaje uspio te događaje izbaciti iz sebe.
Je li sve to presudilo da odustanete od svećeničkog poziva i odete iz Hrvatske?
Sigurno je presudilo da odustanem od svećeničkog poziva. Vjerujem u Boga, ali više ne idem u crkvu. Nisam pobjegao u Švicarsku, otišao sam jer sam se zaljubio. I imao sam veliku sreću. Poznajem ljude koji su zbog svega što su proživjeli s don Nedjeljkom zaglibili u drogi, duševno se razboljeli. Najgore im je bilo što im ni vlastiti roditelji nisu vjerovali. Tek nakon emisije neki su ljudi progledali. Ivanov je uspijevao godinama ostati župnik jer je slao jako puno kandidata za svećenike i novac u Zadar i jer je gradio veliku crkvu.
Nadbiskup Puljić osudio ga je zbog pritiska javnosti, kad više nije imao izlaza. I među svjedocima je nekoliko sadašnjih svećenika koji su kao djeca bili zlostavljani. Znam za trojicu koji su dali izjave. Nadam se da će naš primjer pomoći da se Crkva modernizira, nauči kako pružiti adekvatan odgoj svećenicima. Nije normalno da oni ne primijete da u svojim redovima imaju svećenika pedofila.
Kazna Nedjeljku Ivanovu određuje i da vam se mora ispričati. Je li to učinio?
Želimir Puljić kaže da se svakome od nas osobno ispričao, a ja vam mogu reći, u svoje ime i ime svog prijatelja Josipa Lenkića iz Bibinja, da se nama osobno nije ispričao. Kad smo mi javno progovorili, Puljić je negodovao, ljutio se što se time mora baviti u korizmi. Kao da postoji išta važnije od sigurnosti djece! Nitko se nama, žrtvama, nije obratio. Čak ni da nam kažu: slučaj je zastario, nemoćni smo da išta poduzmemo. Sve što znamo saznali smo iz tiska. Ništa i ni od koga nismo dobili službeno.
Želite li vi uopće čuti ispriku od Nedjeljka Ivanova? Ima li to za vas smisla?
Očekujem ispriku. Želim čuti da se Nedjeljko Ivanov ispriča. Jednostavno bi mi nešto značilo. Ne baš kraj. Jer ta priča nema kraja. To ostaje u vama. I u stotinama drugih dječaka.
Treba ga izbaciti iz crkve, a ne da ima pravo služiti misu
Smatrate li da je kazna primjerena zlodjelu?
Za mene ta kazna nije u redu. Ivanov za mene više nije svećenik niti bi po meni smio imati pravo služiti misu. Pitanje je i jesu li državni organi dovoljno dugo i temeljito istraživali njegov slučaj i je li doista nastupila zastara. Tog su svećenika prebacivali iz jedne župe u drugu i vjerojatno bi, da postoji volja, bilo lako pronaći i žrtve za koje nije nastupila zastara. Trebalo bi ih istražiti i procesuirati. A razmisliti i o mijenjanju zakona kad se radi o djeci koja su seksualno zlostavljana. Jer, dok dijete koje je zlostavljano shvati što mu se dogodilo, dok preboli i dok smogne snage da to izgovori, 15 godina prođe u trenu, a zastara postaje besmislena.
Zadarsko Državno odvjetništvo konstatiralo je da je Ivanov optužen šest godina prekasno, ali da je na žrtvama odluka hoće li podnijeti privatnu tužbu ili ne. Što ćete učiniti?
Još razmišljam. Još mi nije sve jasno. Moj je cilj ostvaren time što javnost zna pa su sad i djeca zaštićenija. Tim procesom dječaci su čuli javno da to nije u redu, da ih svećenik nema pravo pipkati. Nadam se da bi danas lakše došli svojim roditeljima i požalili se: svećenik me dirao... A to je bio moj cilj. Ja u sebi više nemam mržnje. No, strašno je što taj čovjek radi.
Što bi za vas bila adekvatna kazna?
Da se takvog čovjeka odvede pred sud, kao i sve druge. Za mene bi on trebao biti izbačen iz Crkve. Pogotovo zato što je zlostavljanje dokazano.