Građanska inicijativa ‘Pravo na SOR’ okuplja ljude koji ukazuju na problem koji je nastao nakon posljednjih zakonskih izmjena mjera stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) koje su ga ograničile na osobe u dobi do 29 godina.
Međutim, velik je broj onih koji su prekidali ili kasnije započeli školovanje zbog zdravstvenih ili financijskih razloga, kao i onih koji su završili prekvalifikaciju, pa čak i doktorat u želji da sebi i svojim obiteljima osiguraju bolje uvjete života. Takve osobe, ako su proslavile 29. rođendan, više nemaju pravo na stručno osposobljavanje, ne mogu steći radno iskustvo u struci i položiti stručni ispit.
Među njima se nalaze tri Osječanke, Zrinka, Sena i Marija, koje pred sobom imaju dva izbora: postati socijalni slučaj ili dio rastuće emigracije, a svoje su priče ispričale za Glas Slavonije.
Zrinka Josipović (32) je diplomirana inženjerka građevine, diplomirala je sa 26 godina, a ubrzo nakon diplome rodila je dvoje djece. Dok su joj djeca bila mala, nije imala mogućnost pristupiti stručnom osposobljavanju, no uspjela je odraditi jednu od za njenu struku nužne dvije godine stručnog osposobljavanja.
- Prvu godinu mentor mi je bila osoba više stručne spreme, a u odrednice za stažiranje u mojoj struci nalažu da drugu godinu mentor mora biti osoba s visokom stručnom spremom. Tu mi je stručno osposobljavanje prekinuto, skroz dok mentorica i ja nismo naišle na odredbu koja kaže da ona ipak može raditi sa mnom ako je u struci dulje od pet godina. No, kada me je pokušala ponovno prijaviti u sustav dobila je odbijencu, jer sam ja prešla tridesetu godinu! I od toga trenutka sam u pat-poziciji. Ne mogu ništa, za tržište rada u potpunosti sam neupotrebljiva. Bez dvije godine stručnog osposobljavanja ne mogu položiti stručni ispit i dobiti licencu za rad, a bez stručnog ispita nitko me neće zaposliti, jer svi imaju na raspolaganju stotine mlađih od 30 kao besplatnu radnu snagu. Ludim svaki dan kada pregledavam oglase za posao - kaže Zrinka i dodaje da se za svaki posao traži stručno osposobljavanje. Nije imala sreću ni s traženje posla van struke, a odbijenicu je dobila kao prekvalificirana.
Sena Pavetić (31) po struci je fizioterapeut, a mladost je posvetila profesionalnom sportu - košarci. Nakon što je sa 28 godina završila profesionalnu košarkašku karijeru, odlučila je završiti studij fizioterapije.
- Diplomirala sam i sada sjedim kod kuće, bez posla, bez primanja. Veliko je to razočaranje. Sama sam si platila studij. Fizioterapija je postala moja ljubav, nešto u čemu sam dobra i što je trebalo biti moja budućnost. Živjela sam deset godina po cijeloj Europi, a kada sam se vratila kući i upisala studij, bila sam vođena mišlju kako više nikada neću otići iz svoje zemlje. No, ako se ubrzo nešto ne promijeni, neću imati izbora.
Njezina struka, kaže, je takva da zahtijeva početak rada unutar pet godina od diplome, inače se ona gotovo i ne priznaje. - Što je logično, održavanje stečenog znanja i usavršavanje u fizioterapiji zahtijeva svakodnevnu praksu. Sigurno neću čekati da se to dogoditi. Ne omogući li mi država stručno osposobljavanje, bit ću prisiljena otići u inozemstvo, neću dopustiti da mi sav trud propadne, a neću sjediti kod kuće i staviti život na čekanje, osnivanje obitelji, sve ono za što je posao preduvjet - priča Pavetić.
Ni Mariji Jacek (37) godine obrazovanja nisu donijele mnogo. Ova majka troje djece najprije je radila u trgovini, potom se uz pomoć Zavoda za zapošljavanje prekvalificirala za njegovateljicu, a na koncu, o vlastitom trošku, i za farmaceuta. Danas je bez posla jer ne može pronaći posao u farmaceutskoj struci bez stručnog ispita, odnosno stručnog osposobljavanja.
- Prema odrednicama za moju struku trebala bih devet mjeseci stažirati u ljekarni, tri mjeseca u laboratoriju, a onda i položiti stručni ispit. No, trenutačno niti se mogu stručno osposobljavati, niti položiti ispit. Prekvalifikaciju sam započela kada stručno osposobljavanje nije imalo dobno ograničenje, a završila sam nakon što je doba granica postavljena na 30 godina. Osjećam se prevareno. Uložila sam toliko truda i novca da bi moja peteročlana obitelj i dalje živjela samo od suprugove plaće. Do kada ćemo moći tako, ne znam.
Kaže da ne želi otići iz svoga grada, ali ako se nešto ne promijeni, ne vidi alternativu.
- Sramotno je to što su nam napravili dok su istovremeno propagirali politiku Europske unije o važnosti cjeloživotne naobrazbe. Ja sam živi primjer osobe koja je takvu propagandu prihvatila i kojoj se to sada osvećuje. Tražim samo da nas, koji smo upali u dobnu zamku SOR-a, netko uzme za ozbiljno i pomogne nam - kaže za Glas Slavonije.