ANALIZA PRIJEDLOGA SMILJKA SOKOLA

Istraživanja ipak pokazuju da su biračima važnije stranke nego kandidati

 Niksa Duper / CROPIX , Arhiva

Nakon gotovo dva desetljeća šutnje u javnosti se oglasio bivši ustavni sudac i umirovljeni profesor ustavnog prava, Smiljko Sokol. Podsjetimo, uz profesorsku karijeru na zagrebačkom Pravnom fakultetu, Sokol je u jednom mandatu od 1999. do 2007. bio i ustavni sudac, a od 1999. do 2003. i predsjednik Ustavnog suda.

Sokol je samoinicijativno napisao tekst za Jutarnji list u kojem nudi promjenu izbornog modela za izbor zastupnika u Hrvatski sabor. Potaknut je, kaže, referendumskim inicijativama kojima se pod promjenu izbornih modela guraju stvari koje to i nisu. Model koji Sokol predlaže po njegovu bi sudu ublažio dva temeljna prigovora koja se upućuju postojećem proporcionalnom izbornom modelu koji je u Hrvatskoj na snazi od 1999., a ti prigovori glase da je izborni proces nedemokratičan i hijerarhiziran jer stranačke hijerarhije, a ne birači imaju presudan utjecaj na oblikovanje izbornih lista, te da tako izabrani saborski zastupnici nemaju tijekom mandata kvalitetnu komunikaciju sa svojom izbornom bazom...

Izborne jedinice

Sokol, dakle, umjesto postojećeg razmjernog izbornog modela koji je na snazi posljednjih 19 godina nudi mješoviti razmjerno-većinski izborni model. Predlaže da se polovica zastupnika, njih 70, bira po razmjernom modelu na izbornim listama, a preostala polovica, 70 zastupnika, po većinskom izbornom modelu po kojem bi Hrvatska bila podijeljena u 70 izbornih jedinica. U Sabor bi ulazio onaj kandidat koji osvoji relativnu većinu glasova. Postojeći model izbora osam manjinskih zastupnika ni njihove ovlasti, kao ni izbor trojice zastupnika dijaspore, Sokol ne bi dirao.

Sokol faktički nudi gotovo isti izborni model kakav smo imali 1992., kad su održani drugi izbori za Zastupnički dom Sabora. I tada se polovica zastupnika birala po proporcionalnom modelu sa stranačkih lista, a polovica po većinskom modelu. Zanimljivo je da je u većinskom segmentu izbora te 1992. HDZ pokupio gotovo sve mandate, čak 90 posto, a sve ostale oporbene stranke zajedno su osvojile samo 10 posto većinskih mandata. I treći po redu parlamentarni izbori u listopadu 1995. također su održani po mješovitom modelu, ali uoči tih izbora zakon je korigiran na način da se većina zastupnika, njih 80, birala sa stranačkih lista po proporcionalnom modelu, a samo 28 zastupnika, dakle jedva četvrtina, po većinskom.

Politologa Gorana Čulara, docenta na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, pitali smo što misli o Sokolovoj ideji povratka na mješoviti izborni sustav.

Demokracija

Smiljko Sokol u stručnim krugovima, ističe Čular, nije usamljen u zagovaranju povratka na prijašnji mješoviti izborni model. “Taj smo model 1999. uvođenjem sadašnjeg razmjernog modela odbacili, a on”, ističe Čular, “nije napušten bez razloga, nego zbog nekih loših učinaka koji su uočeni tijekom njegove primjene. Ključni razlog za napuštanje mješovitog izbornog modela je nereprezentativnost, tj. nadpredstavljenost relativno najjače stanke.” “U tom mješovitom modelu HDZ je”, podsjeća Čular, “sa 42 ili 43 posto glasova osvojenih na izborima, dobivao 58 do 59 posto saborskih mandata”. Te 1999. i HDZ je, ističe Čular, dalje osjećao da više nije najjača stanka i “uvođenje proporcionalnog izbornog modela koji pri pretvaranju osvojenih glasova u mandate izazva najmanje disproporcije odgovaralo je svim važnijim političkim strankama”. Čular ne vidi razlog za promjenu postojećeg razmjernog izbornog modela. “U prvih deset godina postojanja hrvatska je država radikalno promijenila izborni sustav, od većinskog modela po kojem su 1990. održani prvi višestranački izbori preko mješovitog do čistog proporcionalnog 2000. Proporcionalni model se od 2000 do danas ustalio i ne vidim zašto ga mijenjati.” Čular odbacuje tezu prema kojoj se politički sustav može demokratizirati promjenom izbornog modela. “Jaz koji se javlja između građana i predstavničkog političkog modela, a koji nije svojstven samo Hrvatskoj, nego ga vidimo u nizu drugih predstavničkih demokracija, ne da se promijeniti pukom promjenom izbornog modela. Izborni model nije od vitalnog značenja za ublažavanje toga jaza. Oni poput profesora i zastupnika Mosta Roberta Podolnjaka koji ističu da su biračima izrazito važni kandidati na izbornim listama”, ističe Čular, “griješe jer istraživanja to ne potvrđuju.

Vodstvo stranke

Kad birače u istraživanjima koja nakon izbora, ili uoči njih provodi Fakultet političkih znanosti pitamo da nam navedu razloge zbog kojih su glasali za određenu izbornu listu, u prosjeku ih samo desetak posto navodi da su listi dali glas zbog nekog određenog kandidata. Ostali navode da su pri odabiru za koga će glasati prevagnuli drugi faktori, u najvećem broju slučajeva stranačka ideologija, tj. program stranke, predsjednik i vodstvo stranke, ili konkretna rješenja koja nudi odabrana stranka”.

Čular ističe da i analiza preferencijskih glasova na parlamentarnim izborima 2015. i izvanrednim 2016. na kojima su birači imali priliku na listi za koju glasaju zaokružiti i jednog kandidata kojeg preferiraju, ukazuje na zanimljive zaključke. Analiza, ističe Čular, pokazuje da jedna trećina birača uopće nije iskoristila pravo preferencijskoga glasa, nego je zaokružila samo stranku, pokazujući da im je važna stanka, ali ne i koga će njezino vodstvo staviti na listu. “Čak 80 posto birača”, ističe Čular, “preferira iste one kandidate koje preferira i politička stranka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. siječanj 2023 22:51