BROJKE NE LAŽU

ISTRAŽUJEMO Kada ne bi bilo lažnih, pravi invalidi imali bi naknade do 8700 kuna mjesečno

Većina invalidnina dodijeljeno je na temelju mentalnih bolesti, koje je najteže dokazati ili kontrolirati
 Damir Krajac / CROPIX;

Hrvatska je država koja za zaštitu osoba s invaliditetom daje najviše u Europi - čak 17,5 posto ukupnog novca za socijalnu zaštitu, što je dvostruko više od prosjeka Europske unije. Hrvatska ima ujedno i najveći broj osoba koje ostvaruju neko pravo na temelju invaliditeta - čak svaki osmi stanovnik, odnosno 522.000 ljudi. Srećom, unatoč ratu i stradanjima, ove dvije činjenice nisu posljedica iznimno velikog broja invalida, već posljedica manipuliranja zakonima i korupcije zbog koje je svaki četvrti hrvatski umirovljenik - u invalidskoj penziji.

Kako u okvir EU?

Prema izvješću Državnog zavoda za statistiku o socijalnoj zaštiti u Hrvatskoj, tijekom 2010. godine iz državnog je proračuna - ne računajući troškove zdravstvene zaštite - na osobe s invaliditetom potrošeno oko 11,6 milijardi kuna, a brojke se od tada nisu bitno mijenjale. Čak 90 posto tog novca - nešto više od 10,3 milijardi kuna - otišlo je invalidske mirovine. Na osobnu invalidninu i druga davanja namijenjena izravnom poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom potrošeno je tek dva posto namijenjenih sredstava, nešto manje od 250 milijuna kuna.

Naime, Hrvatska je s 27 posto udjela invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina apsolutni prvak Europske unije, u kojoj je prosječni udio 13 posto, a kreće se od 4,6 posto u Nizozemskoj do 21 posto u Estoniji.

Kad bi se Hrvatska svela u europske okvire, trebala bi prepoloviti broj invaldiskih penzionera, čime bi u proračunu izravno ostalo oko 5 milijardi kuna.

To ni u teoriji nije moguće, kažu stručnjaci. Naime, u tom ogromnom broju od oko 320.000 invalidskih mirovina, veliki dio - oko 75.000 - čine mirovine vezane uz branitelje u Domovinskom ratu, koje se - sad je posve jasno - neće dirati. No, i kad ih izuzmemo iz ukupnog broja umirovljenika, Hrvatska je s 21,5 posto udjela invalidskih penzionera u ukupnom broju umirovljenika i dalje na vrhu Europe. Kad bi samo njihov broj bio u razini europskog prosjeka, zaštedjeli bi godišnje oko 3,7 milijardi! Kad bi grubo pretpostavili da bi se ta sredstva i dalje koristila za pomoć osobama s invaliditetom, izravna novčana davanja mogla bi se povećati za gotovo sedam puta! Osobna invalidnina, koja sada iznosi 1.250 kuna i, unatoč niskom iznosu, podliježe rigoroznim uvjetima, mogla bi iznositi čak 8.750 kuna. Ili bi se broj primatelja - a njih je trenutno nešto više od 21.000 - mogao višestruko povećati.

To su, naravno, jednostavne, plošne računice koje samo plastično ukazuju na gubtike koje osobe s invaliditetom trpe zbog manipulacija i korupcije. No, šanse da se to može ispraviti minimalne su.

Rat i privatizacija

- Ogroman broj invalidskih mirovina posljedica je raznih faktora. U 90-tima, tijekom rata i privatizacije, invalidske su mirovine bile izlaz za mnoge koji su ostajali bez posla. Zakon koji je regulirao invalidske mirovine bio je jako blag u smislu definicije invalidnosti, a pritisak na liječnike vještake u tom je periodu bio ogroman. Jako se malo inzistiralo na kriterijima i medicinskoj struci. Broj umirovljenja tada je bio tako velik da je svaki liječnik dobio određenu kvotu koliko osoba smije poslati u invalidsku mirovinu. U provjerama se nije kontroliralo je li umirovljenik doista osoba nesposbna za rad, već je li liječnik prebacio kvotu. Ako nije, dalje se nije čačkalo - kaže Mihovil Rismondo, dugogodišnji djelatnik ureda ravnatelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, autor nekoliko stručnih radova upravo o invalidnosti u hrvatskom mirovinskom sustavu.

Broj novih invalidskih mirovina u pojedinim je godinama prelazio i 20.000. Posljednjih godina broj invalidskih mirovina stabilizirao se i pokazuje tendenciju pada: lani je, prema podacima HZMO-a, u invalidsku mirovinu otišlo 3.616 osoba, s prosječnom mirovinom od 1.462 kune, a u prvih šest mjeseci ove godine njih 1.218 s prosječnom penzijom od 1.599 kuna.

- To je posljedica drugačijeg socijalnog trenutka, početaka borbe protiv korupcije te sve glasnijih zahtjeva da se izjednače i strože primjenjuju kriteriji. Međutim, prvenstvo paramedicinskih kriterija još uvijek nije prošlo vrijeme. Imamo situacije da svaki liječnik ima svoj kriterij ili da se oni bitno razlikuju od područja do područja - objašnjava Rismondo.

Dijagnoze i kriteriji

I kad se kriteriji dobro provode, smatra, oni su u mnogim slučajevima upitni. Problem je, kaže, što je temelj za dodjeljivanje invaliditeta, odnosno odobrenje invalidske mirovine dovoljna dijagnoza, a ne stanje i okolnosti vezane za konkretnu osoba.

- Primjerice, dijagnosticirana maligna bolest razlog je za odlazak u invalidsku mirovinu. Prema zakonima bivše države razlog za invalidsku bile su posljedice maligne bolesti, a ne bolest kao takva. Jer srećom mnogi se bolesnici oporave i mogu nastaviti raditi. Jednako je i s nekim drugim dijagnozama, poput bolesti krvožilnog sistema. Ako neka osoba doživi infarkt, ne mora značiti da treba invalidsku mirovimnu. Treba provesti detaljniju analizu i vidjeti u kojem je stanju osoba, zatim koji posao radi, koje obrazovanje i kvalifikacije ima. Nije, naime, isto nositi se s posljedicama ako ste činovnik u uredu ili građevinski radnik - kaže Rismondo.

Indikativno je da je većina invalidskih mirovina dodjeljena na temelju mentalnih bolesti. One jesu problem i često su realan osnov za invalidsku pezniju (kod malignih bolesti nerijetko je teška depresija u određivanju invalidnosti bitniji razlog od osnovne bolesti), no činjenica je i da ih je najteže dokazati ili kontrolirati.

Revizija s oprezom

Nepravde i nepravilnosti u mirovinskom sustavu, slaže se, ogromne su, no ne gaji pretjerane nade da će ispraviti.

- Ispraviti se može samo revizijom. Ali i u tome treba biti vrlo oprezan. Ustanovimo li da određen broj osoba nije zaslužio invalidnost, što ćemo s njima? Na čiji će teret oni pasti? - pita se.

Osim penzionera u invaldiskoj mirovini, priličan broj registriranih u Registru osoba s invaliditetom, koji se vodi pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, osobe su s oštećenjima organizma, koja se ne mogu podvesti pod klasičan invaliditet, ali za sobom povlače cijelu lepezu novčanih i nenovčanih prava. Radi se o oko 80.000 osoba koji uz mirovinu ili kao samostalno pravo dobivaju novčanu naknadu u visini od prosječnih 120 do 220 kuna te još većem broju njih koji uživaju u lepezi nenovčanih povlastica, poput besplatnog ZET-ovog pokaza, naljepnice za besplatno parkiranje na mjestima za invalide, smanjenu telefonsku pretplatu, posebnu tarifu plaćanja HTV-ove pristojbe, besplatnu ili jeftiniju cestarinu, jeftinije kazališne i kino karte te karte za sportske priredbe, pravo prednosti u svim državnim institucijama u koje ulaze bez čekanja...

Zakon je bio izdašan

- Zakon je bio jako izdašan prema naknadama za tjelesno oštećenje prije 1998. godine, pa je ogroman broj ljudi tada dobio takvo pravo. Od 1998. naknada se isplaćuje samo za oštećenja koja su nastala kao posljedica ozljede na radu - kaže Rismonod. Statistike to potvrđuju: među primateljima naknade, njih 75.000 ostvarilo je to pravo prije 1998. godine, a njih tek nešto više od 4.000 poslije toga. Prije 1998. godine tako je, recimo, svaka žena mlađa od 40 godina koja je zbog bolesti morala odstraniti maternicu, mogla ostvariti novčanu naknadu i niz beneficija.

O ogromnom području manipulacije među osobama s invaliditetom, osobito oko invalidskih mirovina, glasno se počelo govoriti još prije nekoliko godina, kad je ustanovljeno da je od 2001. godine, kad je popis stanovništva pokazao da u Hrvatskoj ima 410.000 osoba s invaliditetom, do 2009. godine njihov broj narastao za gotovo 100.000 ljudi.

- Vjerojatno se nije dogodio takav porast, već je stvar metodologije: u popisu je svatko upitan ima li nekih problema, a u registru su samo one osobe koje temeljem invalidnosti ostvaruju neko pravo. Tu nisu svi invalidi, već svi koji su ostvarili neko pravo, jer se na temelju takvih rješenja sastavlja registar. Dakle, 522.000 ljudi ostvaruje neko od prava, a koliko doista ima invalida, ima li ih više ili manje, mi ne znamo - kaže naš sugovornik, aktivno uključen u izradu novog Zakona o inkluzivnom dodatku, koji bi trebao dovesti do pravičnije raspodjele novaca za osobe s invaliditetom.

Naime, još za bivše vlasti napravljena je analiza stanja, koja je pokazala da se invaliditet u Hrvatskoj određuje na čak osam različitih mjesta - ovisno o pravu koje želi ostvariti, osoba se vješači u mirovinskom, u socijalnom, u obrazovnom, u braniteljskom i drugim resorima, a za svako pravo koje želi mora se vještačiti ponovno, da su kriteriji krajnje neujednačeni te da se invaliditet određuje “na postotak” oštećenja, a ne smanjene funkcionalnosti osobe.

Revizija upitna

Da bi se uveo red, najavila je tadašnja državna tajnica za socijalu Dorica Nikolić, ključno je da svi invalidi prođu reviziju i da se točno utvrdi kome što treba i pripada. Napravila je i plan revizije, no naišla je na nepremostiv otpor branitelja te je cijeli plan pao u vodu.

Sadašnja ministrica Milanka Opačić pametnije je iz najave revizije izostavila branitelje, međutim, kako sada stvari stoje, cijela je revizija ipak upitna: troškovi revizije ogromni su.

- Intencija zakona jest uvesti veću pravičnost, barem u budućnosti, i to na način da će se osnovati jedinstveno tijelo vještačenja za sva područja i da se invaliditet određuje sukladno funkcionalnosti. Jer osobe mogu nositi istu dijagnozu, koja nosi i ista prava, a da su potrebe potpuno različite - objašnjava naš sugovornik.

Novim zakonom - čije su teze već objavljene - odredila bi se visina dodatka i pobrojala prava za svaki stupanj funkcionalnosti. Najvjerojatnije će se koristiti skala funckionalnosti Svjetske zdravstvene organizacije, koja mjeri četiri stupnja funkcionalnosti: 0 je potpuna funkcionalnost, 1 blagi stupanj nefunkcionalnosti, 2 je umjereni, 3 teški, a četvrti označava potpunu nefunkcionalnost.

Na taj bi se način stvari pravičnije odredile u budućnosti. Nepravde koje su počinjene neće se ispravljati.

SAŠA DRNIĆ (29), CEREBRALNA PARALIZA

'Htjeli su mi ukinuti 1250 kuna pomoći zbog suradnje na TV-u'

- Potpuno mi je neshvatljivo da netko može uopće razmišljati da manipulira invaliditetom kako bi ostvario neko nečasno pravo. Krajnje mi je to odbojno, osobito u situaciji u kojoj osobe s trajnim invaliditetom redovito moraju dokazivati da im se stanje koje se ne može popraviti doista i nije popravilo i stalno ih se kontrolira ne bi li slučajno ostvarili nešto na što nemaju pravo - kaže Saša Drinić (29), profesor hrvatskog jezika, honorarni suradnik Aktuala i Osječke televizije, kojem je u dobi od šest mjeseci dijagnosticirana cerebralna paraliza. U invalidskim je kolicima te pati od slabovidnosti. Ima dioptriju od - 16 i -18.

Prima osobnu invalidninu u iznosu od 1.250 kuna. Hrvatski su zakoni izrazito rigorozni kad se radi o ostvarivanju prava za invalide te invalidnina nije statusno pravo, koje se ostvaruje samom činjenicom da je osoba invalid, već osoba ne smije imati ni nikakvih prihoda, a ako ih ima, invalidnina se umanjuje za iznos prihoda ili ukida ako je prihod veći od 1.250 kuna.

- Kad sam počeo honorarno raditi na televiziji, moja je socijalna radnica, koja je u deset godina jednom došla vidjeti kako živim, odmah nazvala televiziju da provjeri koliki je moj honorar kako bi mi ukinula osobnu invalidninu. Možete li to zamisliti? Takav je odnos za mnoge osobe s invaliditetom krajnje demotivirajući da počnu raditi. Mislim da taj novac, koji nije velik, treba biti statusno pitanje i ne ovisiti o tome radimo li ili ne. To bi trebao biti novac za izjednačavanje kvalitete života, jer naša svakodnevnica je naprosto skuplja od one osoba bez invaliditeta - kaže Drinić.

OBITELJ DOMINIKA PITRE: 'Dominik dobije 2281 kn, a teta koja ga čuva 2300'

Za Dominika Pitru, šestogodišnjaka koji je zbog pogreške liječnika pri porodu ostao stopostotni invalid, država mjesečno daje - 2281,50 kuna.

- A to je 1250 kuna invalidnine, 200 kuna doplatka od Grada Zagreba i 831,50 kuna maksimalnog dječjeg doplatka. Malo više od toga, 2300 kuna mjesečno, potrošimo na tetu koja Dominika čuva četiri sata dok radimo - kaže otac Vanja Pitra. Jedan od roditelja imao je pravo na status roditelja njegovatelja, ali si za plaću od 2500 kuna njegova supruga i on to nisu mogli priuštiti. Budući da smo dobili brojne donacije, pratim sve troškove: do danas smo na Dominika potrošili 468.000 kn - kaže otac.

• 11.617.782.911kuna

Hrvatska izdvaja za osobe s invaliditetom

OD TOGA:

• 10.327.531.804 kuna - 89 posto

za invalidske mirovine

• 630.769.384 kuna - 5,4 posto

funkcioniranje domova za osobe s invaliditetom

• 247.763.278 kuna - 2,1 posto

novčane naknade za povećanje kvalitete života osoba s invaliditetom

Izvor: DZS; Socijalna zaštita u Hrvatskoj, 2010. godina

Udio invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina

EU 27 13%

Nizozemska 4,6%

Grčka 5,4%

Slovenija 7,1%

Italija 9,4%

Njdemačka 11,5

Bugarska 12,1%

Francuska 13,8%

Poljska 16,1

Velika Britanija 18,7

Hrvatska 27%*/21,5%

* s braniteljskim mirovinama

Izvor: Eurostat

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2021 21:36