POTRESNE PRIČE

Izbjegli Mariupoljci stigli u Varaždin: ‘Sa sobom nosim ključ, ali više nema kuće koju bih njime otključala‘

Izbjegli Ukrajinci u Varaždinu će ostati 48 sati te dalje, sukladno direktivi EU, biti premješteni u hotelski ili privatni smještaj

Izbjegli Ukrajinci u Varaždinu

 Željko Hajdinjak/Cropix

Raisa Maksimenko ima 76 godina. Do pred dva mjeseca bila je dobrostojeća umirovljenica s mirovinom direktorice financija u graditeljskoj tvrtki u Mariupolju. Od jučer je gospođa Raisa izbjeglica u Hrvatskoj, jedna od njih šezdesetak koji su autobusom stigli u Arenu Varaždin. Tu će ostati 48 sati dok svi ne budu, sukladno EU direktivi, premješteni u hotelski ili privatni smještaj. U Hrvatsku su došli zahvaljujući privatnoj inicijativi dogovorenoj putem Facebook grupe. Cijeli je proces već dobro uhodan. Ukrajinka Snježana dogovara ljude, Ruslan ih preuzima u Lavovu, Tanja s njima ide do Poljske, Marijana ih prati u Hrvatsku. Iako su sve grupe tužnih ljudi jednako tragične, jer bježati iz svog doma uslijed ratne agresije ne može biti nego tragično, ovaj put će joj se posebno urezati u memoriju. Jer prvi su put s njom u autobusu ljudi iz Mariupolja, grada koji više ne postoji.

- Nema zgrade koja je cijela, kuće... Ne znamo je li gore u podrumu ili na ulici. Obrnuto životu, pod zemljom su živi, nad zemljom mrtvi, govori gospođa Raisa. Muž i sin su joj umrli još prije rata, ima samo unuka koji je ostao u Mariupolju. Nikad, kaže, neće iz nosa i duše otjerati smrad raspadnutih tijela svojih sugrađana, susjeda, poznanika... Razasutih po ulici. Morala je iz podruma izaći pogledati nebo. Prvo se trudila ne gledati ga, poslije se, smatra to najbrutalnijim što rat učini čovjeku, navikla.

image

Izbjeglice iz Ukrajine stigle su u Arenu Varaždin

Zeljko Hajdinjak/Cropix

'Mrzim Ruse, uzeli su mi sve i donijeli smrt'

U ruci ima ključeve stana.

- Ključ imam, nema kuće koju bih s njim otključala. Ali kad vrag ode, vratit ćemo se. Mrzim Ruse, uzeli su nam život, prijatelje, dom, grad i zemlju. Donijeli su smrt, kaže. Raisa Maksimenko u svojih je gotovo osam desetljeća života kupila četiri stana, skučila je cijelu svoju obitelj. Danas je beskućnica, iako, u Hrvatskoj ima prijateljicu koja se tu davno udala u Zadru pa će biti s njom.

Gospođa Raisa, kao dobrostojeća penzionerka, nije bila izuzetak u Mariupolju. Prije pravilo, govore nam. Mariupoljska je luka omogućavala dobar standard svojim radnicima, a većina joj je poslovno gravitirala. Oba muškarca koje je Raisa izgubila, bili su kapetani broda.

Izbjegli iz Mariupolja imaju sreće da su živjeli na suprotnoj strani rijeke od čeličane Azovstal. Tko nije bio te sreće, skrivao se u podrumima čeličane, danonoćno pod žestokom paljbom. Čeličana Azovstal u Mariupolju postala je sinonim pobjede ili poraza.

Sudbine ljudi koji su prošlu noć proveli u varaždinskoj Areni su različite, ali sve se svode na isto, kao i čvrsta namjera povratka u Ukrajinu. Mariupolja nema, ali gospođa Raisa je sigurna da će ga ponovno biti.

image

Izbjeglice iz Ukrajine stigle su u Arenu Varaždin

Zeljko Hajdinjak/Cropix

'S rođacima u Rusiji prekinuli smo sve kontakte'

Osim iz Mariupolja, u Varaždin su, samo prvu postaju na njihovom hrvatskom putu, došli nesretnici iz Hersona i Černjihiva. Maria je sama. Tiha šesnaestogodišnjakinja kod kuće je ostavila sve svoje, ima tetu u Hrvatskoj pa će k njoj.

image

Šesnaestogodišnja Ukrajinka Maria

Željko Hajdinjak/Cropix

Majka, djed, baka i pas ostali su kod kuće. Htjela je ostati i ona, ali spremili su ju na autobus i uputili na sigurno.

Margarita joj je vršnjakinja, iz Černjihiva je, tu je s obitelji. Izgleda kao hrabra djevojka. Zna engleski i u krhkim je godinama preuzela na sebe svu komunikaciju između svoje majke, brata, dvije susjede i njihovo troje djece, s hrvatskim šoferima i Marijani iz humanitarne udruge Dobra volja za početak. Zahvaljujući njima iz Ukrajine su stigli u Varaždin.

Imala je lijep život u Ukrajini.

- Putovali smo često po Ukrajini, naša je zemlja čudesna, ljudi su ljubazni. Bila sam sretna, kaže, pa se sjeti psa koji je ostao kod kuće. Otac je s njim, zna, ali obojica joj jako fale.

- Kad sam odlazila, cijeli sam dan proplakala. Jadna i ljutita jer su Rusi u našim domovima. Imamo rođake u Rusiji, s kojima smo prekinuli svaki kontakt. Oni misle da smo mi, Ukrajinci, nacisti. Pokušali smo im objasniti što se zaista događa, ali nam ne vjeruju, kaže. Obiteljski auto salon i trgovinu odjećom uništila je bomba drugog dana rata, Margarita i obitelj ostali su bez ičega. Kad govori o svojoj zemlji, rečenice počinje s „kad pobijedimo..". Uvjerena je da drugačije neće biti.

Iz Černjihiva su otišli prije dva tjedna pa polako putovali prema Hrvatskoj.

- Samo od Černjihiva do Kijeva, za koji put inače treba sat vremena, autobusom za evakuaciju putovali smo četiri dana. Otišli smo tik pred okupaciju grada, nismo znali što nas čeka s Rusima, ostanemo li. Hrvatsku smo izabrali jer smo se spremali posjetiti ju, jako nam je lijepa. Znali smo i da su ljudi ljubazni, a sad smo se i osvjedočili. Idemo u Pulu, na slikama se čini kao prekrasan grad pa smo ga odabrali, kaže mlada Margarita. Majka Jaroslawa kaže da baš nikada nije mislila da bi zaista moglo zaratiti, a ni danas ne zna što je točno problem. Najgore joj je bilo kad bi bombardiralo. Djeca su glasno plakala.

image

Izbjeglice iz Ukrajine stigle su u Arenu Varaždin

Zeljko Hajdinjak/Cropix

- U skloništu nismo imali struje, vode ni grijanja, kaže.

Svaka duša koja je autobusom autobusnog prijevoza „Rudi“, u srijedu predvečer, u 18 sati, krenula iz Poljske za Varaždin, žudi za povratkom u Ukrajinu. Nitko nema želju ostati u Hrvatskoj ili ići dalje na zapad. Ionako su, smatraju, već predaleko od kuće.

Raisa Maksimenko je uvjerena da će za dva mjeseca od jučer biti doma, u Mariupolju. Vjerojatno zna da neće, ali to joj daje snage da u svojoj 76. podnese izbjeglištvo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. svibanj 2022 10:19