Što netom zatvoreni poziv za prijavu kandidature za predsjednika Vrhovnog suda govori o sudstvu? Osim aktualnog predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse (koji nije favorit predsjednika Republike Zorana Milanovića nadležnog za predlaganje šefa najvišeg suda u zemlji) u mjesec dana, koliko je bio otvoren poziv, nitko se iz sudstva nije javio.
Hrvatska ima 66 različitih sudova na kojima radi 1712 sudaca, a od svih njih samo je jedan - Đuro Sessa - iskazao ambiciju i smatra da je kvalificiran biti predsjednik Vrhovnog suda! Čak i ako polovica, ili čak dvije trećine njih, ne ispunjavaju formalne uvjete za tu dužnost (što je nemoguće), opet ostaje najmanje 600 ljudi od kojih nitko nije osjetio želju, ili se nije smatrao dovoljno dobrim da stane na čelo Vrhovnog suda.
Koliko je poznato, zadnji dan natječaja u Državno sudbeno vijeće (DSV) stigle su dvije prijave, a obje su podnijeli odvjetnici. Zašto suci ne žele na čelo Vrhovnog suda jedno je pitanje, a drugo je kako to da se u mjesec dana, koliko je bio otvoren pozivni natječaj, u javnosti nije pojavilo ni jedno ime s kojim bi se makar spekuliralo kao s mogućim ili poželjnim kandidatom za dužnost predsjednika Vrhovnog suda?
Jedan mogući odgovor bio bi da nitko u cijelom sudačkom korpusu ne misli da bi bio po ukusu predsjedniku Milanoviću, pa ako unaprijed smatraju da nemaju nikakve šanse, neće se ni upuštati u jalovu priču. Teorija je nategnuta, ali je teoretski moguća.
Možda bi se moglo razmišljati i na način da Sessa ima toliko velik ugled među sucima i da je bio toliko dobar predsjednik Vrhovnog suda da nitko nema srca ni snage konkurirati mu. Neodaziv sudaca na pozivni natječaj bio bi nešto kao opća podrška Sessi. No, poznavajući suce, ovo objašnjenje ne prolazi čak ni teoretski.
Izostanak volje da se prijavom na natječaj za predsjednika Vrhovnog suda makar pošalje poruka kako se netko smatra dovoljno dobrim za tu dužnost govori da je kompletno sudstvo potonulo u duboku apatiju. Postalo je jednolični korpus u kojemu se više nitko ne izdvaja.
Ovo je alarm koji govori da nešto u sudstvu ne štima. Suci imaju zajamčenu neovisnost u svome radu. Nema nikog tko je samostalniji. Njih nitko ne može pozvati na odgovornost zbog odluka koje donose, a jednom kada su imenovani za suca, na toj dužnosti ostaju do kraja radnog vijeka pod uvjetom da nešto gadno ne zgriješe i ne budu stegovno kažnjeni otkazom. A to se u pravilu ne događa.
Ipak, suci su postali plaha i zatvorena skupina koja se pretvorila u monolitnu masu iz koje se više nitko osobito ne ističe po svome radu, a kamoli po stavovima. Uz pokoju časnu iznimku, suci su potpuno iščezli iz javnoga života. Ako izuzmemo donedavnog predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, Ivana Turudića, koji se po svemu izdvaja iz ovog opisa, teško se sjetiti kada se netko od sudaca uključio u javne rasprave o aktualnim pravosudnim temama.
Lani, kada je glavna tema bio Ovršni zakon koji ih se itekako ticao, mogao se dobiti tek načelni stav koji u ime cijelog suda potpisuju njihovi glasnogovornici, ali ne i od pojedinog suca imenom i prezimenom. Ili najnovije - ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica najavljuje izmjene kaznenog zakonodavstva radi rješavanja problema kod procesuiranja seksualnog nasilja. Što suci misle o tome?
A najveća i apsolutna šutnja vlada kada je riječ o njihovu radu i ponašanju njihovih kolega. Petero splitskih sudaca, među kojima su i dva predsjednika suda, nedavno je tulumarilo sa Željkom Kerumom. Jeli su, pili i zabavljali se na Kerumov račun i zajedno s njim veselili u njegovoj konobi Pršut.
Osim što Kerum pred sudovima ima više od 25 postupaka, osim što je najavio kandidaturu za gradonačelnika Splita, a suci su u izbornim povjerenstvima, sve se to još odvilo uz kršenje mjera Nacionalnog stožera o zabrani okupljanja i radu ugostiteljskih objekata.
Tko je od sudaca javno rekao što o tome misli? Nitko! Izjasnio se predsjednik Vrhovnog suda Sessa koji je po dužnosti to i morao, s time da on tu ne vidi elemente stegovnog djela, nego je zatražio od sudačkih vijeća da ispitaju eventualnu povredu Kodeksa sudačke etike. Nešto je progovorio predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, i to zato što smo ga pitali. Naravno da suci imaju mišljenje o tulumu svojih kolega s Kerumom, ali ga iz nekog razloga ne iznose.
Svjesni su da je petero splitskih kolega bacilo ljagu na sve njih, ali su odlučili šutjeti i trpjeti. Kada je ravnateljica Klinike Frana Mihaljevića na konferenciji za tisak rekla da su se i novinari cijepili preko reda, uslijedila je lančana reakcija: "Ja nisam". U sudačkoj profesiji takvih reakcija nema.
Prevladala je politika nezamjeranja i nemiješanja, solidarnosti koja ne koristi nikome osim bahatoj i neodgovornoj manjini. A sve u nadi da će, ako ne budu talasali, u miru i tišini suditi, pa jednom doći na red za napredovanje. I evo kamo ih je to dovelo - da vlada opće nepovjerenje u sudstvo, i da će im na najvišu dužnost u sudačkoj hijerarhiji najvjerojatnije doći netko sa strane.