Velike količine kemijskog oružja nakon Drugog svjetskog rata dogovorno su deponirane u morima i oceanima širom svijeta što se činilo kao najsigurnije i najjeftinije rješenje. Dogovor je postignut između Trumana, Churchilla i Staljina, predstavnika savezničkih sila 1945. u njemačkom Potsdamu.
No tek je ove, 2017. godine, trebala biti skinuta oznaka tajnosti s te teme. S pretovarenih brodova u more je, sve do početka sedamdesetih godina, bacano kemijsko streljivo u obliku bomba i artiljerijskih granata ili otrovi uliveni u bačve ili druge posude, a potapani su ponekad i cijeli brodovi. O tome gdje je točno i koliko kemijskog oružja bačeno, ostavljani su nepotpuni ili netočni podaci, piše Slobodna Dalmacija.
Mr. sc. Ivan Jukić, umirovljeni pukovnik Oružanih snaga RH, stručnjaka za kemijsko oružje i inspektor UN-a u Iraku, kaže da se vađenje sadržaja i dekontaminacija kemijskog oružja smatraju veoma složenim i opasnim postupkom. Uz obale Japana, u Indijskom oceanu, uz američke i kanadske obale, u Sjevernom Atlantiku, u Baltiku i Sjevernom moru našlo se potopljeno više od milijun tona neupotrijebljenog kemijskog oružja.
Jedno od europskih mora koje je također postalo groblje kemijskog oružja jest i Mediteran - među ostalim, vode ispred Azurne obale, a opasni teret deponiran je i u Jadranskom moru, s talijanske strane, pred obalama blizu gradova Bari i Molfetta.
Zastrašujuća tajna o tome što skrivaju morske dubine otkrivena je, međutim, i prije nego što je to bilo isplanirano, i to zahvaljujući angažmanu novinara, znanstvenika i povjesničara koji su, uz pomoć novih tehnologija, počeli tražiti odgovore na pitanja gdje je, zapravo, sve ono oružje puno bojnih i nervnih otrova proizvođeno nakon Prvog i do kraja Drugog svjetskog rata, i što je to što se, kad je Europa u pitanju, događa ribarima s dijelova Baltika i Jadrana koji u mrežama izvlače i čudna tvoriva, “otrovno grumenje”, ili im ulov prati strašan smrad od kojega im suze oči, crveni koža i gube svijest.
Problem je aktualizirala i gradnja, početkom ovog desetljeća, 1200 kilometara dugog plinovoda Nord Stream, koji od Viborga u Rusiji do Greifsvalda u Njemačkoj vodi upravo po dnu Baltičkog mora, zbog čega je rasla bojazan od nailaska na groblja kemijskog oružja i potencijalno vrlo štetnog utjecaja na osjetljivi ekosustav Baltičkog mora, a posljedično i na ljude.
O svemu tome govori se u vrlo zanimljivom dokumentarnom filmu “Kemijsko oružje pod morem” autora Boba Cohena, Nicolasa Koutsikasa i Erica Nadlera koji je u dva dijela u protekla dva tjedna prikazala Hrvatska televizija. U filmu se, među ostalim, od talijanskih ribara doznaje da opasna tajna koju krije more pred gradovima Bari i Molfetta njima nije nepoznata; jedan od sugovornika osobnim iskustvom svjedoči o zdravstvenim problemima koje je znao imati nakon ribarenja, i on i njegovi kolege, te spominje posadu ribarice iz pedesetih godina kojoj su svi članovi nakon povratka s mora - umrli, pretpostavlja se upravo radi kontakta s toksinima.
S vremenom je, naime, oružje pod morem počelo korodirati, uz veliku vjerojatnost da njegov sadržaj, različiti otrovi, curi i djeluje na okoliš i živi svijet, ali što je točno pod morem, u kojim količinama i kako djeluje na podmorje - zapravo se nedovoljno zna.
Na Baltiku, recimo, danska vlada ribarima nadoknađuje novac za ulov izvučen zajedno s ostacima kemijskog oružja. Na taj ih se način stimulira da nalaz prijave te da kontaminirana riba ne dospije na tržište. Imaju i tim za likvidaciju kemijskog oružja, kao i protokol za dekontaminaciju ribara, njihovih brodova, opreme i odjeće i svega ostalog što je bilo u kontaktu sa sumnjivim “ulovom”.
O kakvom se zapravo oružju i kakvim otrovima radi te kakvi su zdravstveni aspekti njihova djelovanja, ispričao je dr. Slavko Bokan, specijalist medicine rada i toksikologije, te bivši ekspert za nuklearno-kemijsko-biološku zaštitu u Oružanim snagama RH.
Prema poznatim saznanjima, iznosi dr. Bokan, klasično kemijsko oružje uključivalo je živčane ratne agense kao što su soman, sarin i tabun, kožne bojne otrove kao što su iperit, i to najviše sumporni iperit, i luizit, zatim plućne kemijske agense fozgen, difozgen i klor. Ostali kemijski ratni agensi, kao što su oni krvni (cijanidni spojevi) i iritansi, bili su zastupljeni u puno manjim količinama.
Danas to oružje postaje veliki i vrlo zahtjevan problem za javno-zdravstvenu struku. Što se tiče zdravstvenih implikacija i mogućih posljedica djelovanja kemijskih ratnih agensa ili, prema ranije korištenom terminu, bojnih otrova iz odbačenog kemijskog oružja pod morem, najviše mogu biti izloženi ribolovci i radnici koji rade razne poslove pod morem.
- Djelovanje iperita je ipak najopasnije, prema svim dosadašnjim saznanjima i brojim slučajevima otrovanja s izrazitim kožnim promjenama i oštećenjima, teškim oštećenjima dišnog i probavnog trakta, te značajnim simptomima oštećenja centralnog i perifernog živčanog sustava.
Dr. Bokan navodi da su, prema referencama u otvorenoj literaturi, talijanski zdravstveni eksperti objavili čak 230 slučajeva ozbiljnih otrovanja iperitom, uključujući i pet smrtnih slučajeva, i to najviše kod ribara u blizini Barija.
A kakav bi se - u slučaju incidenta većih razmjera ili katastrofe izazvane djelovanjem kemijskog oružja koje leži na dnu mora pred obalama Barija i Molfette, ili samo dugotrajnim djelovanjem stalno ispuštanih manjih količina otrova - utjecaj mogao očekivati na našu stranu obale, budući da je Bari ravno “preko puta” Dubrovnika, Pelješca, Mljeta, Lastovskog otočja… Opasnost, pak, od prijenosa granata iz talijanskog podmorja u naš dio Jadrana “gotovo ne postoji, kao ni mogućnost da struje donesu sam bojni otrov koji bi zaprijetio našem dijelu Jadrana, a bitno je napomenuti i da ne postoje pisane informacije o bilo kakvom postojanju kemijskog oružja u našem dijelu mora".
- Više je prepreka tome da eventualno curenje toksina - da bi curilo, mora doći do potpune dekapsulacije ili potpune razgradnje materijala u kojima su toksini pohranjeni - u moru pred talijanskom obalom kraj Barija djeluje na istočnu, odnosno hrvatsku stranu Jadrana, kaže prof. dr. sc. Jakov Dulčić, znanstveni savjetnik iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo, voditelj Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov.
Članak u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.