NEVINA U LUDNICI

Jakov Crvelin ubijen je kao hrvatski vojnik 1993. Nitko nije osuđen. Ostavki nema. Čemu onda služi ova država?

Mrtvima ne možemo više ništa. Ali nepravda ubija žive. Prošlo je 29 godina. Dajte pravdu - ili ostavke
Jakov Crvelin podlegao je ozljedama u podrumu ambulante u Đevrskama
 
 Nikolina Vuković Stipaničev/Šibenski list/CROPIX
Objavljeno: 23. veljača 2021. 22:35

Nikola je bio očajan. Satima bi sjedio i pušio na vrhu rive. Navečer bi gledao Dnevnik, i od beznađa otežalim glasom psovao mater Bobetku i idiotima kojima je to moglo pasti na pamet. Da se čuva položaj u dolini, a da su ti brda nebranjena. Da na čuku šalješ 50-godišnjake, njih petoricu s tri puške.

Te smo zime ložili na ožimotine, od iscijeđenih maslina. Došao bi Murterin, pa bi Nikolinom Ladom odlazili na položaj. Pred njim bi otac opet bio onaj predratni, čvrst, jak, siguran, jer Murterin je bio od onih koje bi svatko normalan skinuo iz uniforme, taj se tresao čim bi prošao Plitku valu. Triput bi umro od straha samo do Tisnoga. Nikola je znao s njim, pažljivo se šalio da ga ne povrijedi. S termosicom vruće kave išli su na položaj. Na 6 kilometara od obale bila je linija.

Veljača u Dalmaciji je sumorna i teška, bura se tuče s jugom. Svi su iscrpljeni, rat predugo traje. Euforične dobrovoljce iz rujna 1991. većinom su poslali doma, mlada vojska uvježbava se za buduće bljeskove i oluje, na prve linije sad su poslali sijede ribare i kalafate sa strahom u kostima.

Dogodilo se ono čega se Nikola bojao. U jednoj od osvetničkih akcija nakon operacije Maslenica vojska Martićeve "Krajine" 24. veljače 1993. probila je linije u Dragišićima. Deset vojnika 15. domobranske pukovnije tu je branilo neobranjivo selo u vodičkom zaleđu. Šestorica su preživjela višemjesečno zarobljeništvo. Tijela Jakova Crvelina iz Tisnoga i Borisa Kartela iz Putičanja stigla su obiteljima u zakovanim kovčezima. Gdje su pokopani Boris Troskot iz Kašića Banjevačkog i Borislav Periša iz Krkovića ni danas se ne zna.

Do danas se nije saznalo tko je ubio Jakova. Jakov je bio na fronti 1991. i kad mu se rodio sin, nije mogao u rodilište po Hanu i malog Mihovila. “Ostavio sam vas da bi nam bilo bolje sutra”, rekao je mladoj ženi kad je konačno stigao kući. U kritičnu jesen 1991. godine 25-godišnji Tišnjanin kao dragovoljac branio je Šibenik s prijateljima iz svog društva, u zimu 1992/93. čuvao je linije s 20 godina starijom generacijom moga oca. U vrijeme rujanskog napada na Šibenik, kad su se morali povući iz Velike Glave preko Prukljana, tri dana nitko nije znao gdje je. U veljači 1992. ni kad su prošla ta tri dana nitko im ništa nije znao reći.

U srijedu 24. veljače je 28. obljetnica. Ne zna se tko je ubio četiri hrvatska vojnika u Dragišićima, za dvojicu se ne zna ni gdje su pokopani. Ono što znamo jest da nitko nije dobio ukor ili otkaz zato što nije napravio svoj posao, istražio zločin i priveo pravdi počinitelje. Nijedan ministar nije zbog toga podnio ostavku: ministar pravosuđa, ministar policije ni ministar obrane.

Nije to njihov posao, valjda. Jakov, Kartela, Troskot i Periša otišli su u ledene Dragišiće jer su dobili poziv, jer su dobili naredbu. Čuvali liniju iako je i zadnjem kretenu u štabu moralo biti jasno da se ne može linija čuvati u selu, ako nemaš dovoljno ljudi za čuke na brdima. Oni su poštivali zakone ove države. A danas nije ničiji posao da istraži tko ih je ubio i istjera pravdu.

Čija je ovo država? Koga štiti ova država? Prije desetak godina razgovarala sam s dužnosnicom Međunarodnog Crvenog križa. U ratovima u bivšoj Jugoslaviji bilo je relativno malo nestalih, jer svako selo je imalo Crveni križ. Mislim da bi se i ovaj ostatak mogao razriješiti čim bude političke volje, JNA je sve zapisivala, rekla mi je.

Političke volje i dalje nema. Najbližima ništa ne može ublažiti bol. Udovica i djeca, Hana, Barbara i Mihovil, sami su u toj patnji. No pogođeni su i drugi, nekažnjeni zločin razara male zajednice. Nikola danima leži. Pusti ga, tako on uvik u drugom misecu, kaže mater. To mu je od Jakova.

Mrtvima ne možemo više ništa. Ali nepravda ubija žive. Imamo državu, imamo tajne službe: znam da biste mogli naći tko je odgovoran. Pobunjeni Srbi nisu daleko, i oni bi možda htjeli vidjeti na sudu nekog tko je im je ubio brata i najboljeg prijatelja, neki nemaju razloga da štite zločince. Prošlo je 28 godina. Dajte nam pravdu, ili ostavke.

Da, ovo je kolumna o ženskim pravima. Posvećena Mihovilu, Hani i Barbari Crvelin.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. ožujak 2021 19:05