StoryEditor
KLASA OPTIMIST

Japanci su otkazali Olimpijadu, a mi želimo spasiti igru u kojoj brkati mesari gađaju metalni obruč

Koronavirus bi napravio širok krug po pučkim svečanostima u Sinju i Kninu, od svećenika preko pjevača gange
 Jakov Prkić/Cropix
Objavljeno: 01. kolovoz 2020. 21:53

Kolovoz je mjesec u kojemu se više nego i u jednom drugom spominjemo ratničke tradicije našeg naroda. Dvije veličanstvene i slavne pobjede, izvojevane upravo ovih dana, protiv Turaka u Sinju hiljadu sedamsto petnaeste i nad Srbima u Oluji prije dvadeset pet godina, ističu se između svih drugih veličanstvenih i slavnih hrvatskih pobjeda. Istina, protiv Turaka smo imali nepoštenu prednost Blažene Djevice Marije, a u Oluji nas je bilo tri do četiri puta više nego neprijatelja, ali opet, valja cijeniti srčanost i žrtvu naših momaka, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog ekstremnih uvjeta ratovanja, na ljutom zvizdanu na plus trideset i više stupnjeva Celzija.

Gdje bi drugi vojnici strpljivo čekali da padne temperatura, pod lozom pili hladno bijelo vino, osvježavali se lubenicom, skinuli čizme i čarape i spustili stopala u potok, Hrvati su hvatali mačeve i kalašnjikove i jurišali ne mareći za znoj koji bi im liptao ispod usijanih kaciga. Pojavljivali su se pred neprijateljem iznenada, kad ih nitko ne bi očekivao, u gluhi popodnevni sat, kao prikaze u treperavoj kolovoškoj jari.

Valjalo bi jednom istražiti tu meteorološku osobitost naših najvećih ratnih pobjeda. Otkud to da se Hrvati najljuće bore baš u doba godišnjih odmora? Da čekaju feragosto da bi se uputili u vojnoredarstvene akcije? Jesu li oni možda otišli u rat samo da ne budu sa ženom i njezinom majkom u vikendici u Žaboriću? Tako im je mučno pumpati luftmadrace i trčati s breskvom u ruci kroz plićak za najmlađim djetetom da bi radije poginuli za Lijepu našu. No, o tome ćemo možda neki drugi put.

U ovome trenutku mnogo je zanimljivije kako nastaviti poštovati naše ljetne vojničke tradicije, a ostati zdrav?

Kako slaviti Alku i Oluju, zavjetno hodati do Sinja, poljubiti sliku čudotvorne Gospe, pljeskati Ljubi Ćesiću Rojsu, zviždati Zoranu Milanoviću, prenoćiti na policiji zbog izvikivanja starog hrvatskog pozdrava za dom spremni i sve drugo što običaj od nas traži, a da ne uhvatimo koronavirus? Jer, to je neizbježno. U gomili koja se u kratko vremena okupi u dva gradića na sat vožnje udaljenosti u Dalmatinskoj zagori nesumnjivo bi bio velik broj zaraženih. Koliko god pazili, posjetitelje to ne bi mimoišlo.

Opasnost u gomili vreba odsvakuda, zaskoči čovjeka kad je najljepše. Negdje pod šatorom, na primjer, žudno gledajući kako trbonja s pregačom satarom spretno rasijeca vrelu, masnu plećku, tkogod bi neznancu pored sebe dobacio: “Joj, kako divno miriše ova janjetina”, a neznanac bi mu žalosnim glasom odgovorio kako je to zacijelo istina, ali on već dva dana, tkozna zašto, ne osjeća nikakav miris.

I kad se to dogodi, džaba su i maska i dezinficijenti.

Koronavirus bi napravio širok krug po pučkim svečanostima u Sinju i Kninu, od svećenika koji ispovijedaju pod topolama, preko pjevača gange zagrljenih na ulicama, igrača šijavice i briškule, dječaka koji trče uokolo s balonima, do onih koji snimaju selfije s Thompsonom i Željkom Glasnovićem. Suhi kašalj, teško disanje, bol u mišićima i visoka temperatura bili bi besplatni suveniri koju bi domoljubi i katolici u znatnom broju ponijeli iz Sinja i Knina. Znate kakvi su naši ljudi, oglušujući se na upozorenja liječnika, oni bi se nešto i prkosno gurali da usnama dodirnu sliku Gospe.

Napokon, ne bi bilo prvi put da je epidemija negdje tako počela. Da je pod mikroskopom pregledati sve one zlatom okićene slike i crvotočne kipove što se nose u crkvenim procesijama, vjerojatno bi se mogla napisati zdravstvena povijest mnogih gradova, pokrajina i zemalja. Na drvenim svecima i bogorodicama otkrili bi tragove kuge, malarije, meningitisa, tuberkuloze, sifilisa, dizenterije, velikih boginja, zaušnjaka, ospica, dječje paralize, gripe, baš svih virusnih i bakterijskih infekcija koje su stoljećima unatrag harale.

Vlast je zbog svega ovoga bila u velikom iskušenju, kome bi se prije zamjerili? Kome bi popustili? Epidemiji ili tradiciji? Dopusti li derneke, koronavirus će podivljati. Zabrani li ih, podivljat će domoljubi i katolici. Sinjski će se franjevci užasno uvrijediti, a znamo kako je Andrej Plenković oprezan da ne uvrijedi sinjske franjevce. Pamtite li kad mu je gvardijan Ante Čovo prošlog kolovoza u Crkvi čudotvorne Gospe Sinjske zapovjedio: “Ajde, klekni tamo i moli se.” Za manje od deset sekundi i naš premijer, napuhanac i bezobraznik, i čitava njegova ohola svita, s ministrom unutrašnjih poslova Davorom Božinovićem, ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i predsjednikom Sabora Željkom Reinerom, su se spustili na koljena, blagoteleće se zagledali u oltar i krenuli krotko mrmljati Zdravomarije. Došli su kao mali dječaci, sve ih je jedan franjevac učas vratio na tvorničke postavke.

Zar to nije veselo? Japanci su otkazali Olimpijadu, a UEFA Europsko nogometno prvenstvo. Milijarde i milijarde dolara su propale zbog atletskih, košarkaških, bejzbolskih, hokejaških i drugih priredbi koje se nisu održale, a mi se ovdje lomimo kako spasiti jednu narodnu igru u kojoj brkati mesari i šoferi sa šubarama s konja kopljem gađaju metalni obruč iznad ceste. Dok bezbrojna vjerska slavlja i festivali i procesije i karnevali širom svijeta strpljivo čekaju otkriće cjepiva i bolju epidemiološku situaciju, Hrvati se dovijaju kako bi možda ipak dopustili derneke s čudotvornom Gospom, janjetinom i Thompsonom. Zaista, kako smo mi ovako glupi sve dosad preživjeli? I kakvi su samo glupani bili strani zavojevači kad smo ih mi sve pobijedili?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. kolovoz 2020 18:25