Život stvarno nije velika stvar. Tako i tih osamnaest ljudi možda nije trebalo napraviti ništa veliko u svom životu. Nitko nije kandidirao za Nobelovu nagradu, nitko nije ispisivao roman stoljeća, nitko nije smišljao kako očistiti svijet od plastike, pronaći čudesan lijek protiv Parkinsa.
Ništa od toga. Bili su samo ljudi, u nekim godinama koje su možda visoke, a možda tek one prave. Zasigurno nisu bili za uzvišene zadatke kao vođenje Vrhovnog suda. Nitko ne zna njihov plan za sutra. Možda su bili nepodnošljivo dosadni, možda mrzovoljni, možda i ne dobri.
Možda su bili samo nekome dragi, nečiji djedovi i bake sa svojim malim i velikim mudrostima, dobrim savjetima, zanimljivim pričama. Bili su nečiji. Nekome su predstavljali sve, bili su nečiji...