Kad se, prije otprilike dvije godine, počelo govoriti o Milanovićevu povratku u politiku, pronosio se glas da bi nekadašnji premijer i predsjednik SDP-a mogao biti zainteresiran, čak i ne bez izgleda, preuzeti posao zagrebačkoga gradonačelnika.
Neka logika je postojala. SDP-ovo glasačko tijelo potentnije je u Zagrebu od HDZ-ova, Bandić je (kao i uoči svakih novih izbora) eto baš na odlasku, Milanović nakon duge tradicije lažnih kandidata ne bi, barem na prvu, djelovao kao pomagač u Bandićevoj kampanji, i dalje je u godinama u kojima se može iskazati, Zagrepčanin je, posao je bitan i politički izazovan.
No, bilo je zapravo već tada jasno kako je takav Milanovićev karijerni pothvat nerealan.
- Ovo nije posao, ovo je način života - objasnio je Milanović neki dan, na prvu godišnjicu svoga predsjedničkog mandata, osvojenog, ne izborenog, uglavnom zahvaljujući poniranju tadašnje predsjednice i teškome ratu unutar HDZ-a koji je bio u inat iznjedrio Škoru i parahadezeovski Domovinski pokret.
Milanović je na tom valu spretno ugrabio svoj karijerni dijamant, prema tome kako on doživljava političarsku karijeru ("malo dajem, dugo trajem"), a stravična godina potresa i virusa do kraja je razobličila stvarni sadržaj predsjedničke funkcije, ali i nanovo podsjetila sve zaboravne na to što je zapravo stajalo iza poruke da nam, ho-ho-ho, stiže "predsjednik s karakterom".
Karakter, ali sad i predsjedničku poziciju, u najtežoj godini od rata ovaj političar upotrijebio je najviše za bizarne i sporedne obračune i nasrtaje na ljude s civilne scene.
- Pamtit ćete godinu, ne mene.
- Ljudi su - kaže - znali što biraju.
- Uvijek ću reći što mislim - ponosno će predsjednik.
No, je li to o čemu Milanović najviše misli ujedno ono što je najvažnije građanima i društvu? Jesu li predsjednikove fiksacije također najvažnije državne preokupacije? Jesu li Milanovićeve mete povezane s državnim ciljevima? Je li svojom mrzovoljom i uvredama proširio prostor slobodama, ljudskim pravima, protoku kapitala, zaustavljanju pandemije, bržoj obnovi nakon potresa, rasterećenju države i glavnoga grada od korupcije i klijentelizma, nezavisnijem pravosuđu, većoj samostalnosti državnih tijela istrage, boljem imidžu Hrvatske u svijetu, modernijoj organizaciji i kvalitetnijoj tehničkoj opremljenosti Oružanih snaga...?
Je li, doista, predsjednik Republike Zoran Milanović u ovih godinu dana rekao svakome što treba reći ili je, nažalost, rekao puno toga što nije trebao izgovoriti, i to isključivo onima bitno nezaštićenijima od sebe, o kojima ne ovise ni odluke niti smjer razvoja društva?
S druge strane, pogledajmo za usporedbu predsjednikov cjelogodišnji odnos prema moćnome zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću na čijem su mjestu neki prije dvije, tri godine naivno zamišljali upravo Milanovića. Iako se Milanović kroz politiku deklarativno probijao baš na negiranju vrijednosti, metoda i načina kakve u politici njeguje Bandić, u ovu godinu mandata - pa čak ni onda kad je gradonačelnik doslovno iskazivao javni prezir prema stradalnicima potresa u Zagrebu - nije bilo čuti Milanovića ni s minijaturama kritike, a kamoli salvama uvreda kakve je, suzdržavajući se od prigovaranja moćnijima od sebe, radosno dijelio spisateljicama, aktivistkinjama pa i glavnome Bandićevu takmacu na izborima u Zagrebu, Tomislavu Tomaševiću.
Političar koji nema što reći Bandiću, ali je pun poruka za holivudske glumice, e to je u najkraćemu slika prve godine mandata hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.
Utoliko je pogrešno žuriti s ocjenom kako s predsjedničke funkcije u tih 365 dana nije napravio gotovo ništa. To baš i nije točno. Učinio je puno za održavanje statusa quo u Hrvatskoj i napose u Zagrebu. SDP, resetiran uglavnom na njegove postavke, i dalje je i po anketama i prema energiji inferioran HDZ-u.
Za Bandićeva "izazivača" u Zagrebu upravo je Milanović pogurao Joška Klisovića, političara valjda najnižeg energetskog razreda na tržištu političara (možda "F"). Prema rastućoj aktivističkoj ljevici (ne prema radikalnoj desnici, ne prema kriminalu, ne prema korupciji) Milanović je zauzeo postojan "no pasaran" gard, štiteći uglavljene pozicije starog sistema koji je njemu osobno oblikovao profesionalni život u pravu malu pastoralu.
Čovjek koji je vodio njegovu kampanju sad vodi Bandićevu, a možda će i Klisovićevu, vrag će ga znati, neka sve bude pod kontrolom. Predsjednik je simbolično blagoslovio Slovensku 9 kao mjesto kontinuiteta međustranačkog i izvaninstitucionalnog upražnjavanja "parlamentarne demokracije". Nema s njegove strane ozbiljne političke akcije u smjeru Plenkovićeve vlade, tu i tamo neka usputna invektivica niskog intenziteta, ništa više od toga.
Uza sve to, a to već izaziva sućut, Milanović umišlja kako je prema stilu obnašanja predsjedničke funkcije nalik ni manje ni više nego - Stjepanu Mesiću.
- Pa kako ne. Imali ste Mesića koji je imao takav stil - odgovara na primjedbe kako je prvi uveo neprimjeren govor u predsjedničku funkciju.
Ne ulazeći ovdje u sadržaj Mesićeve politike, stilovi su im naravno sasvim neusporedivi.
Podsmijeh umjesto osmijeha. Zajedljivost umjesto vica. Šamaranje umjesto šarmiranja. Nezgrapni tijesni sakoi i puloveri naspram savršenim odijelima. Mizoginija nasuprot ženskarenju. Logoreja umjesto vanlajnera. Duge priče namjesto brzih odluka.
Lake mete, a ne teški ciljevi.