Možda je došlo vrijeme da predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i Vlade Andrej Plenković nacrta opoziciju točno onakvu kakvu je on osobno zamišlja u Hrvatskoj, kakva bi bila po njegovoj mjeri i kakva bi do kraja zadovoljila njegov rafinirani politički ukus.
Da čujemo kakve bi točno stranke trebale biti, što bi morale raditi, kojim tempom, koje inicijative pokretati, tko bi ih trebao voditi, kako bi se, koliko i o čemu njihovi čelnici trebali oglašavati, s koliko bi se pažnje pritom trebali odnositi prema predsjedniku Vlade i HDZ-a.
"Pa što bismo sad trebali ukinuti instituciju koja je nastala u Strossmayerova vremena", pita se premijer, upućujući teške generalne negacije cijeloj hrvatskoj političkoj opoziciji. Hm, pa znate, možda ipak u Strossmayerovo doba nije bila baš ovako zamišljena.
Na žalost, prema današnjoj reakciji na legitimnu parlamentarnu akciju opozicije moglo bi se pomisliti kako se premijer malo zanio zaključivši da bi on trebao određivati mjeru svemu i regulirati baš sve, uključujući to kakva bi trebala biti i kako bi trebala postupati opozicija. To više nije redovna politička borba, nego skretanje na sklizak i opasan teren ušutkavanja.
Nije mu valjao Bernardić, ne valja mu Maras, i Grbin mu je ispod razine zadatka. Ne valja mu Most. Ne sviđa mu se Škoro. Živcira ga Dalija Orešković. Ne paše mu ni Krešo Beljak.
Ne odgovara mu unutarstranačka opozicija s Brkićem, ne valja mu općenito unutarstranačka opozicija.
Zaista velik izazov: kako biti/ostati demokratski političar s tolikom averzijom prema bilo kakvom obliku oponiranja i oporbenog djelovanja?
Da, i SDP i brojne druge stranke opozicije ispod su potreba društva, to pokazuju i izborni rezultati. O tome govore, i logično je kad govore, građani, glasači. Uostalom, budimo realni, upravo tome Plenković u neku ruku treba i zahvaljivati - najviše zbog slabosti oporbe, on i HDZ danas su toliko stabilni i jaki.
No nije prvi čovjek državne vlasti tu da svakodnevno određuje mjeru opoziciji, a posebno ne iz pozicije lidera stranke koja i nakon tolikih godina njegove vladavine i dalje ima problema s unutarnjim shvaćanjem javne odgovornosti, javnog interesa, javnih sredstava i javne službe.
Premijer je ovdje da, uz ostalo, radi i na unapređenju demokracije, a omalovažavanje svakog glasa oporbe koji se čuje na političkoj sceni, tome nipošto ne pridonosi.