POUKE VELIKE AFERE

Je li došao trenutak za obračun s najvećim problemom društva: Evo što predlažu stručnjaci

Javni natječaji samo su farsa za stranačko uhljebljivanje, a onda još svi ti ljudi ne prolaze nikakvu sigurnosnu provjeru
Dragan Kovačević
 Darko Tomaš/Cropix

Akcijom u aferi Janaf - Petek, u kojoj je uhićen bivši dugogodišnji šef Janafa Dragan Kovačević zbog, kako sumnjaju istražitelji, primanja mita od gotovo 2 milijuna kuna za namještanje poslova tvrtki Elektrocentar Petek, ponovno je aktualizirano pitanje sigurnosnih provjera za državne dužnosnike i šefove tvrtki u vlasništvu države.

Javnost s pravom sada postavlja pitanje kako je moguće da je Kovačević još od 2012. bio na čelnoj poziciji važne strateške kompanije koja se bavi transportom nafte i u kojoj se okreće velik novac, a da pritom nije nikada prošao nijednu sigurnosnu provjeru, i jesu li se moguće koruptivne radnje mogle izbjeći da je dugogodišnji šef Janafa bio podvrgnut provjeri?

Također, kao i mnogo puta dosad, problematizira se i pitanje političkog kadroviranja u tvrtkama od strateškog interesa za državu, jer je poznato, kao što smo već jednom u našem istraživanju utvrdili, da čak trećina od više od 370 imenovanih šefova i članova uprava, kao i nadzornih odbora, ima službeno stranačku iskaznicu vladajuće stranke ili od koalicijskih partnera.

Uz pomoć politike

I Kovačević je uz pomoć politike došao na poziciju. Prvo je bio u SDP-u, a onda je prešao u HNS, koji ga je najprije instalirao u Zagrebački holding, prije osam godina i u Janaf, a neposredno prije reimenovanja u veljači ove godine izašao je iz HNS-a i ostao u milosti HDZ-a.

Javni natječaji samo su farsa za stranačko uhljebljivanje, a onda još svi ti ljudi ne prolaze nikakvu sigurnosnu provjeru, kao ni najviši državni dužnosnici - od ministara i državnih tajnika do pomoćnika i šefova uprava u državnim tijelima.

SDP-ova je Vlada 2012. izmijenila Zakon o sigurnosnim provjerama tako da ministri i Vladini dužnosnici ne moraju prolaziti najstrožu sigurnosnu provjeru prvog stupnja, nego samo trećeg, i to isključivo na zahtjev čelnika tijela.

Tadašnja je Vlada, prema izmjenama Zakona, smatrala da osobe koje su izabrane na dužnost jer su dobile povjerenje premijera i ministara ne moraju biti naknadno provjeravane, da bi SOA-a provjeravala velik broj osoba, što bi opteretilo sustav i smanjilo efikasnost na drugim zadaćama, a da, s druge strane, ne postoje zapreke da se imenovani dužnosnici ne podvrgnu temeljnim sigurnosnim provjerama trećeg stupnja, i to samo na zahtjev čelnika tijela.

Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) provodi tri stupnja provjere, od kojih je prvi najzahtjevniji, a treći, koji na zahtjev premijera i ostalih čelnika tijela ministri i dužnosnici Vlade i sada mogu prolaziti, zapravo je osnovni upitnik s desetak pitanja bez dubljeg ulaženja u profil osobe. Članovi i predsjednici uprava državnih poduzeća sada ni po jednom zakonu ne mogu prolaziti ni osnovnu provjeru trećeg stupnja.

U provjeri trećeg stupnja traže se samo informacije o užoj obitelji te o kaznenim i prekršajnim djelima, dok se provjera prvog stupnja sastoji od opsežnog upitnika u kojem se od osobe traže detaljni podaci o prijašnjem zaposlenju, prebivalištima u posljednjih 20 godina, opširni podaci o školovanju, o pokretninama, nekretninama, kompletnoj imovini, financijskim obvezama, računima u banci, rodbini, zdravstvenom kartonu, ratnom putu, boravcima u inozemstvu...

Ponavljanje provjera

Nakon ispunjenog upitnika, djelatnici SOA-e intervjuiraju određene osobe povezane s pojedincem koji se provjerava, razgovara se čak i sa susjedima, mogu se raditi poligrafska ispitivanja, pa i zatražiti izlisti telefonskih poziva ili pak prisluškivati mobitel ako je to opravdano.

Nakon što su se prošle godine u brojnim aferama našli Plenkovićevi ministri, od misterioznog Mercedesa koji se našao u dvorištu bivše ministrice, preko sumnjivih prenamjena zemljišta, interesnih povezanosti najviših državnih dužnosnika i poduzetnika, do krivo ispunjenih imovinskih kartica, počelo se razgovarati o vraćanju sigurnosnih provjera barem za ministre, ali tema je nekako zamrla.

Sada kada imamo slučaj da je šef jedne važne državne tvrtke navodno primao mito, članovi Vlade i sam premijer Andrej Plenković kažu da će se razgovarati o tome da se uvede neka razina sigurnosne provjere za buduće šefove državnih tvrtki.

Naravno da se s time ne može zaustaviti korupcija na najvišim razinama vlasti i upravljačkim funkcijama u državnim tvrtkama, ali vjerojatno bi neka vrsta strože provjere možda odvratila takve ljude da se uopće prijave na natječaj, a mogla bi se uvesti i odredba da se svakih nekoliko godina provjera ponavlja, jer obično takvi ljudi tek nakon nekog vremena na dužnosti zaplivaju u koruptivnim vodama.

I dok s jedne strane dobri poznavatelji rada sigurnosnih službi kažu da bi takve provjere trajale dosta dugo i samim time usporile procese imenovanja i do nekoliko mjeseci (prema Zakonu minimalni rok za provjeru prvog stupnja je mjesec dana, a maksimalno čak i četiri mjeseca po osobi), te zatrpale djelatnike SOA-e s poslom, neki naši sugovornici, stručnjaci za sigurnost apsolutno se zalažu da se uvedu provjere.

Tako Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost, kaže kako bi se morala uvesti sigurnosna provjera za sve državne i lokalne dužnosnike, kao i za uprave javnih poduzeća, ovisno o mjestu na koje dolaze.

- Ako mi svi moramo donijeti potvrdu o nekažnjavanju za zapošljavanje u državnoj upravi, zašto oni ne bi imali sigurnosnu provjeru od najviših razina dužnosnika i državnih tvrtki pa naniže. To SOA-a dosta dobro radi uz pomoć MUP-a i mislim da tako treba i ostati - kaže Ogorec te dodaje da ne zna zašto su te provjere bile ukinute 2012.

Ogorec napominje kako bi se s obzirom na dužnost na koju se netko imenuje trebao određivati i stupanj provjere. Ne slaže se s tezom da bi to zagušilo rad SOA-e, jer bi se samo na početku imenovanja našlo puno zahtjeva, a poslije bi to išlo redovitim slijedom.

- Da se zadržao taj princip, ne bi odjednom bilo previše zahtjeva, a SOA ima kapacitete za to. Ne bi ni sve provjere trebale biti detaljne, nego bi oni koji su na najvišoj dužnosti trebali prolaziti provjere prvog stupnja, ostali nižeg stupnja, ali to treba ostaviti na izbor stručnjacima koji se time bave - kaže Ogorec.

Slaže se da početna provjera ne daje odgovor na pitanje je li netko kriminalac ili nije, ali daje određeni pregled o pojedincu, kakvi su mu modeli ponašanja, i time se može na neki način doći do oblika ponašanja koji bi mogli biti rizični.

- Bolje i takva osnovna provjera nego nikakva. A poslije se može raditi i detaljnija procjena, ako stručnjaci tako procijene - smatra Ogorec.

S druge strane, Vlatko Cvrtila, rektor Sveučilišta Vern i stručnjak za sigurnost, kaže da bi temeljite sigurnosne provjere zagušile rad SOA-e, što je bio argument i Milanovićeve Vlade kada je mijenjala Zakon, a da bi neke osnovne provjere mogla raditi i neka druga tijela državne uprave, poput Ministarstva uprave.

- Kod nas su sigurnosne provjere uvedene kako bi se utvrdile određene sigurnosne zapreke, a u anglosaksonskim sustavima utvrđuje se određena kompetencija za određeni posao, ne politička. Kada bi se uvele provjere prvog stupnja, one bi mogle trajati i nekoliko mjeseci, a ulazilo bi se možda i u neke procese pravosudnih tijela. SOA je bila zatrpana tim poslovima do 2012. jer su te provjere jako dugo trajale, a osnovne bi provjere možda u budućnosti mogla raditi neka druga tijela, jer postoje baze podataka iz kojih bi se to moglo provjeravati - smatra Cvrtila.

Kaže kako je protiv toga da se uvode masovne provjere jer su one i invazivne kada je riječ o privatnosti pojedinca i da se to može riješiti na drugi način.

- Provjere trećeg stupnja mogu raditi i neka druga tijela jer se do tih podataka može doći ako se povežu određene baze, da, primjerice, treći i drugi stupanj radi Ministarstvo uprave, a SOA-i onda ostaje prvi stupanj po potrebi - kaže Cvrtila.

Ekonomist Željko Lovrinčević smatra da je ključan problem nesrazmjer između stečene imovine i prijavljenih dohodaka te da je najvažnije da Porezna uprava odrađuje svoj dio posla.

- A to je usporedba i verifikacija stjecanja imovine. Da je taj mehanizam funkcionirao, ovo s Kovačevićem ne bi se dogodilo.

A ni u mnogo slučajeva prije. Kad je o sigurnosnim provjerama riječ, ima argumenata za i protiv. Sigurnosne provjere imaju i svoje različite razine. Tu je i pitanje povjerenja u institucije sustava. Tu su i pitanja čemu te silne sigurnosne provjere služe, hoće li biti zloupotreba sustava i mogu li naštetiti poduzeću, njegovim korisnicima i klijentima - kaže Lovrinčević.

Pranje referenci

Ponavlja kako sve polazi od Porezne uprave i ako ona ne funkcionira i nema povjerenja u institucije, rizik za zloupotrebe je velik, samo je pitanje tko će zloupotrebljavati informaciju.

Kada je pak riječ o imenovanjima šefova javnih tvrtki, Lovrinčević kaže kako se dugo govorilo o tome jesu li javni natječaji potrebni, u početku ih nije bilo, a kasnije su se pojavili, ali su završavali intervencijom politike.

- Prilično je velik broj ljudi koji ima normativne reference. Događa se pranje referenci, najkvalitetnije reference imaju ljudi koji cijeli život idu kroz politiku. Oni su bili na svim funkcijama, plaćeni su im silni seminari, bili su u mnogim institucijama.

Stvore se ljudi koji imaju sjajne životopise, a sve se steklo kroz političku matricu, a ne radom u realnom sektoru. Kad se raspiše natječaj, jave se ljudi koji imaju sjajne životopise, ali je to šuplje, to su ljudi bez sadržaja. Sada još garniraju životopise akademskom titulom - upozorava Lovrinčević.

Ekonomistica Vedrana Pribičević zagovornica je javnih natječaja ako se želi izabrati dobar menadžer, a politička su imenovanja samo još jedan model da ostanemo zarobljena država.

- Ljudi koje politika postavlja osjećaju se dužni prema onima koji ih postavljaju.Treba raspisati tehnički javni natječaj na koji se mogu javiti i stranci. Za mnoge je stvari dovoljno znati i samo engleski. Janaf nema samo klijente u Hrvatskoj. Trebate staviti javni natječaj na koji se mogu javiti svi zainteresirani, a direktori javnih tvrtki trebaju imati puno veće, tržišne plaće kakve bi imali u privatnom sektoru - smatra Vedrana Pribičević.

Iznosi primjer kako to vani funkcionira. Primjerice, kada Uber raspisuje natječaj za osobu koja će biti zadužena za Hrvatsku, to objavi na LinkedInu i javljaju se stotine ljudi.

- Ako želite nepotkupljive i stručne ljude, onda ih treba uzeti s tržišta. Ljudi koji su gradili karijeru i 20, 30 godina, neće je uništiti tako što će se korumpirati. To je jedini način da se stvari kao što je Janaf prestanu događati. Postoji tržište menadžera i ljudi se mogu headhuntati za neku poziciju.

Natječaj je jedini način da se otvorimo prema hrvatskim i stranim menadžerima. To je ekonomski jednostavno, ali u ovoj političkoj konstelaciji nemoguće napraviti. Ovdje imamo igru prijestolja - zaključuje Vedrana Pribičević te dodaje kako bi, svatko tko bude sjedio na tronu državnog monopolista, s obzirom na razinu korupcije u državi, trebao proći sigurnosnu provjeru, posebno u energetici, gdje su strateški interesi države.

Rumunjski model

Ravnateljica Ekonomskog instituta Maruška Vizek podsjeća kako je ta tema predmet raznih ideja i zakonskih uređenja već niz godina, pa smo tako imali varijante gdje su bili natječaji, no onda smo odustali od toga, imali smo i premijera koji je želio napraviti holding po rumunjskom modelu, ali je sve to bilo tako da nismo dobili kompetentne ljude, od menadžera do onih koji bi trebali nadgledati upravljanje.

- Tu se nikakav ozbiljan napredak ne želi napraviti jer se ne želi izgubiti kontrola nad javnim kompanijama. Drugo, mi smo mala država i da se napravi normalni natječaj, pitanje je koje bismo ljude privukli da se jave. Jednom je pokušala Švaljek sa Zagrebačkim holdingom, ali je to bio fijasko.

Niti su se javili adekvatni ljudi, bilo je lobiranja sa svih strana i opet nije funkcioniralo. Ne znam koja je metoda najbolja, ali mogu reći kako je to na primjeru banaka. HNB je rigorozno propisao tko može, a tko ne može biti u Nadzornom odboru. Možda je to rješenje - kaže Maruška Vizek.

Budući da smo, dodaje, imali toliko afera da je to mučno, trebala bi postojati politička volja da interes i uspjeh tih kompanija bude prioritet broj jedan.

- Javnih kompanija ima puno i pitanje je i imamo li dovoljno kvalitetnih ljudi. No, ako ih nemamo u zemlji, možemo raspisati međunarodni natječaj. Možda bi strancima bio plus to što ne znaju naš kontekst. Njima se trebaju postaviti ciljevi, ali to znači da država mora imati cilj. Pitanje je želimo li kompanije razvijati ili s njima želimo nešto drugo i što bi to bilo. Ne vidim da imamo dugotrajnu strategiju i zato se događa korupcija - kaže Vizek te dodaje da sve za što nema vizije razvoja treba prodati.

- Zašto, recimo, država treba imati udjele u Podravki, čemu toliko komunalnih poduzeća? Političke volje nema, a odgovara im što više javnih poduzeća jer je time više fotelja. Kovačević je primjer kako je to pitanje društvenog uređenja, on je promijenio dvije stranke i uspio se održati - zaključuje Vizek.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2020 16:51