Profesor Puhovski kaže da smo opet u onom trenutku kada najviše znamo o stvarima o kojima nemamo pojma, parafrazirajući Habermasa. Mislio je na koronavirus, o kojem, realno, profesor Puhovski ne zna, nije ga sreo, nada se i da neće, ali nema frku to jasno reći. On je pametan čovjek, govori isto što i hrvatski i svjetski najepidemiolozi. Pazi se i uvijek razmišlja o najgoroj opciji.
To mu je kao ciniku najzabavnije, razmišljati što će ljudi napraviti u kriznoj situaciji, hoće li vidjeti izlaz ili će se zaletjeti u zid. Obično se zalete, punom brzinom. Nema zezanja s virusom. Davor i Tihomir proveli su dva mjeseca brinući o ljudima s koronavirusom. “U zadnja 24 sata nisam popio kap vode niti uzeo zalogaj hrane. Nisam bio na WC-u. Ne mogu si dozvoliti da si poderem zaštitno odijelo. Nosim dvije maske na licu. Sve je rizično. Kad intubiram čovjeka, okrećem ga na bok, nalazim se u rizičnoj situaciji. Ne mogu se s time igrati”, napisao je u jednom mailu iz New Yorka.
Tamo je bilo gadno i još nije prošlo. Pacijenti su provodili po dva mjeseca u bolnici, od malih djevojčica do starih ljudi. Izlazili bi ovisno o tome koliko su imali sreće, koliko ih je virus htio poštedjeti. “U ponoć su ga roditelji tjerali da se skine s igrice i ode spavati. U jedan ih je probudio i rekao im da ne može disati.
U tri smo se našli u bolnici. Četiri sata kasnije, nakon četrdeset minuta oživljavanja, morao sam konstatirati smrt. Imao je osam godina”, pisalo je u drugom mailu. Djelovalo je kao da je daleko, nestvarno i nevjerojatno. Prošli je tjedan mlada znanstvenica s Filozofskog fakulteta pričala o tome kako je ona preboljela virus. Bilo je to u okviru predstavljanja istraživanja o psihološkim posljedicama koje na ljude ostavljaju izolacija, život u stanu i stalni oprez.
Đoković, časne sestre, možda neki turist iz Austrije ili Slovenije, nečiji rođak iz Bosne i Hercegovine, a zasigurno i pokoji autentični Hrvat, opet su razbuktali širenje zaraze. Sigurno je da to nisu željeli, ali ipak, ugrozili su sebe i druge.
Vili Beroš je opet na televiziji, epidemiolog Bernard Kaić je neki dan davao izjavu s maskom na licu. Nažalost, oni koji su tvrdili da koronavirus nije opasan i da gotovo i ne postoji, nisu u pravu. Bilo bi super da se makar jednom pokazalo da je dovoljno biti glup i odmahnuti rukom na realnu opasnost.
Virus je tu, čeka. Jednostavno se probija među sve koji izbjegavaju odgovornost. Problem je što time ugrožavaju i one koji se paze.
Virus ždere pluća nebitno dobili ga od Đokovića ili nepoznatog idiota u redu na blagajni u dućanu. Kad je Vili Beroš radio samo svoj posao, kao pravi ministar s ekipom brinuo samo o zdravlju građana, stvari su djelovale dobro.
Da, ekonomija je stradavala, ali on je bio zadužen za zdravlje, ne za gospodarstvo. Kako izgleda širenje zaraze kada se umiješa politika, vidimo danas, s 30 novozaraženih, iako nije dovoljno kriviti Plenkovića. Otvorili smo se da bismo spasili ekonomiju, ali smo zatvorili mozak, kao da je koronavirus izbrisan gumicom.
Odnos prema virusu je, ustvari, identičan odnosu prema nastupajućim izborima. Sve probleme koje imamo od pravosuđa, gospodarstva, obrazovanja, odnosa prema kulturi, sportu, ekologiji, djeci, obitelji možemo riješiti kao bez mozga ili na pravi način, radeći korak po korak kako bi nam bilo bolje, kako bismo za četiri godine bili u boljoj poziciji. Sljedeća dva tjedna su ključna, možemo nastaviti život u zabludi obećanja ili sebično pronaći zaštitu kojom ćemo dočekati sutra.
Sada je samo pitanje koliko snažno ćemo se zabiti u zid.