Usporedbe Tihomira Oreškovića (mandatara za sastav hrvatske Vlade) i Marija Montija (talijanskog premijera 2011-2013), koje se mogu čuti ovih dana u Hrvatskoj, nisu znatnije utemeljene.
Kada ga je prije četiri godine tadašnji talijanski predsjednik Napolitano ispilotirao kao ekspertnog premijera, Monti je imao respektabilan znanstveni, institucijski, a na kraju i politički status. Bio je istaknuti profesor ekonomije, autor više temeljnih rasprava o bankarskom i uopće financijskom sustavu, rektor pa predsjednik prestižnoga ekonomskog sveučilišta Bocconi; bio je u dva puna mandata evropovjerenik, prvo za unutarnje tržište, pa za konkurenciju. Bio je evropski predsjednik Trilateralnog povjerenstva i član.
Eksponenti kapitala
Napokon, Napolitano ga je imenovao doživotnim senatorom, pa je bio i član Parlamenta, iako to nije uvjet za legitimitet (nije bio član Parlamenta, na primjer, premijer Ciampi, niti je sada Renzi). Orešković je, u momentu kada ga je HDZ predložio a Most odobrio, imao iza sebe menedžersku karijeru. Monti je eksponent talijanskoga financijskog kapitala, liberal u pogledu tržišta, rigorist u pogledu dugova. Orešković je dosad bio dužnosnik inozemnog kapitala, njegov eksponent i kada je radio u Hrvatskoj (u međunarodnom menedžmentu od njega je uglednije pozicije imao na primjer Goran Radman).
Unatoč svome znanju i iskustvu, Monti je bio relativno neuspješan premijer, u uvjetima evropske i interne recesije, jer iza sebe nije imao snažnu parlamentarnu grupu ni snažnu stranku; bio je rezultat kompromisa i tako se morao vladati ako je htio proći u Parlamentu. Sa svojom listom neslavno je prošao na izborima 2013 (8 posto).
Platforma Vlade
Snaga Tihomira Oreškovića, u uvjetima oživljene evropske i domaće konjunkture, ovisit će i o parlamentarnoj snazi Hrvatske demokratske zajednice koja ga je izložila i o njezinoj spremnosti da ga slijedi i podržava.
Ni Monti ni Orešković nisu sudjelovali u kampanjama prije imenovanja, ali Monti je svoju platformu iznosio i ona je bila poznata kada ga je prihvatila faktički “velika koalicija”, a Orešković platformu nije iznosio, niti je premijer “velike koalicije”, nego male, definirane tek poslije oštre opomene mons. Košića. Saborska većina je izabrana na temelju obećanjâ Zajednice i Mosta, ne uvijek suglasnih, ali Zajednica je u pregovorima prihvatila uvjete Mosta, pa njih možemo smatrati platformom Vlade, osim u dijelovima gdje Most nije opovrgnuo Karamarka i njegove.
U tako spletenoj platformi, za razliku od Montijeve, nema rigorizma spram dugova, ima pak deeurizacije i rekunizacije, ima povećanja socijalnog blagostanja, a obećana je i lustracija, po liniji razdiobe stanovništva na domoljube i one koji to nisu.
Montijev prethodnik je lagao i muljao, kao i Oreškovićev. Monti je pokušao biti dosljedan i okliznuo se. Nekorektno bi bilo prognozirati koliko će Orešković biti vjeran platformama koje su iznosili HDZ i Most.