Ono kad mi tapa-tapa navigavamo po ekranu svojeg laptopa il' skrolamo po Samsungu i Huaweiju, pa tako naletiš na podatak da je tamo neki PP, odnosno Petar Preočanin iz tamo nekih Civljana – rekao bi Ričard necenzurirano i neumiveno "Iz p.... m.......!" – nema ti ništa prirodnije nego da hračneš na ovo naše uhljebništvo i ove naše besmislene i izmišljene općine u kojima izmišljeni načelnik sa 104 glasa na izborima – daaa, daaa, rekao bi Ričard, stotinu i četiri, dobro ste pročitali! – može sebi stvoriti radno mjesto na kojemu mu pripada 11 tisuća i 349 kuna beriva u iduće četiri godine. Ili, kako je to već negdje netko izračunao – 100 kuna za svaki osvojeni glas na izborima. Mjesečno!
Ali, rekoh, to je tako – i nikako drukčije – iz centra Zagreba, Splita ili Šibenika, gdje ti je sve pri ruci – i wi-fi, koji u Civljanima moraš hvatati po uzvisinama, i trafika s hladnim pivom, i dućan, i pošta, i bolnica. No, kada iz tog istog centra Šibenika kreneš, pa nakon sat i pol vožnje uskom cestom planinskom preko Vrlike stigneš tamo gdje vuk poštu nosi, a lisica zvoni podne, a internet hvataš po gornjim katovima i krovovima – e, onda to baš i nije tako, piše reporter Šibenskog.
Onda je to malo drukčije. Jer, tih sat i pol, koliko je nama trebalo do gore, trebalo je i njegovom sugovorniku Petru Preočaninu, bivšem SDSS-ovcu kojem teče treći mandat po redu – sada je postao nezavisni – da stigne dolje, do centra Šibenika. Prvo su ga bezuspješno tražili u Općini, u kojoj je tajnica rekla da ga nema, a na pitanje gdje je, rekla nam je – najbolje da ga zovete na mobitel. I jesmo, dva puta. Treći put, kad se javio, kazao je da je – u bolnici, piše novinar Šibenskog.
'Moraš pomoći kad ne'ko umre'
– Tako je, u bolnici sam, u Šibeniku. Vozio sam jednog mještanina na pregled, nije imao tko drugi! Kako mu je ime? Da, da, to su te vaše novinarske metode! Ne vjerujete mi? – razgovarali smo telefonom s Preočaninom.
Koji je čistu novinarsku znatiželju shvatio kao – nepovjerenje. A ja sam samo htio više detalja, jer ne događa mi se svaki dan da tražim načelnika koji, kao da je "hitna pomoć" ili "halo taxi", voza mještane.
– A tko će nego načelnik, kad nema tko drugi? Evo, zapišite, vozio sam Dušana Kurobasu, 1957. godište, kući ima još stariju i nepokretnu mater, a brat mu nije tu, nije ga mogao voziti, pa sam ga ja odveo. Čudite se? E, ništa to nije. Vozio sam ja i vodu po općini. U cisterni! Tako je. Eno vam je u općinskoj garaži. A tko će drugi voziti, u Gornje Barišiće, tamo ljudi nemaju vode, pa ja sjednem kad treba. Koje sam godište? Svašta vas zanima! Imam 53 godine! Jeste li čuli da sam grobar? Jeste! Ali to nije istina, alatničar sam po struci, srednja stručna sprema. I toga se ne sramim. Isto ko što i pomognem i kad treba nekog sahraniti, to je većinom starčad po selima u općini, ljudi žive sami, djeca su kojekuda po Srbiji i po svijetu. Pa moraš pomoći kad neko umre.
Općina po spisku, službeno, ima 239 stanovnika, ali 200 je stalnih. Hrvata je 37, ostali su pravoslavni. Miješani smo, ali nikad nismo gledali tko je tko. Jesu, uzorni su međunacionalni odnosi kod nas. Ne za pet, nego za deset! Nikakvih incidenata nema niti je bilo! – veli meni načelnik, a moja se virtualna predrasuda o načelniku uhljebu, koji mukte plaću bere, stečena s interneta, topi kao snijeg s vrhova obližnje Dinare.
– Je, dobio sam 75 posto, pročitao sam da se svi rugaju s tim. Ali slobodno zapišite da sam malo i dobio. Po meni, trebao sam dobiti i 90 posto! Mene svi u općini znaju, ne trebaju mi plakati. Nećete vidjeti nijednu moju sliku po stupovima od struje niti prometnim znacima, pa sam svejedno dobio većinu od pet vijećnika u Općinskom vijeću. Ovim drugima trebaju plakati, da ih ljudi mogu prepoznati – pecka Preočanin svoje političke konkurente i takmace.
'Programe malo tko čita'
Dva mjesta u Vijeću zaslužio je SDP, čiji je kandidat za načelnika bio Simo Barišić. S parolom "Civljane bez podjela".
"Ne samo po nacionalnoj liniji, nego da budemo općina jednakih mogućnosti za sve, počevši od djece, učenika i studenata, preko siromašnih, starijih, nemoćnih, socijalno ugroženih, pa do pomoći privrednim subjektima, stvaranje uvjeta za otvaranje novih radnih mjesta i brige o kulturno-istorijskim spomenicima", donosi mi Simo knjižicu sa svojim programom "Volim Civljane".
Al' programe, žali mi se, malo tko čita, osobito u maloj sredini ko što su Civljane, u kojoj se svi znaju između sebe. U najmanjoj općini u Hrvatskoj nema nego deset do petnaest radno aktivnih ljudi, veli Simo.
– I kad bi njih zaposlili, napravili bi puno, zadržali bi ih ovdje, a došli bi i novi. Općina bi mogla imati dva, tri uposlenika, dva, tri bi se mogli uposliti preko javnih radova, nemamo komunalnu službu, nego samo komunalnog redara, pa bi se i tu moglo nešto otvoriti. Tu je sad i ovaj Park prirode Dinara, i tu bi se ukazalo koje radno mjesto, bez obzira gdje mu bude centrala, dal Civljane, dal Vrlika, dal Kijevo – priča nam Simo, i pristaje se slikati pored svoje garaže na kojoj se ogleda sav politički pluralizam Civljana – netko je nepoznat išarao na vratima slovo U, a pored Sime bez podjela dozvolio je i svojem susjedu Krsti Barišiću da postavi i svoj plakat, koji je bio nezavisni kandidat za načelnika.
Svima jednake mogućnosti – čak i na vratima garaže! Neka cvjeta stotine cvjetova, odnosno reklamnih materijala.
– Narod živi teško. Meni je lako, ja i supruga imamo njemačku mirovinu, ali takvih je u selu – a to vam je ustvari cijela općina – deset do petnaest. Većina prima ili socijalnu skrb, ili poljoprivrednu mirovinu, to je 800 do 1000 kuna. Što će on od toga? Ja sam u svom programu napisao kao kandidat da ću dat 30 do 40 procenata od neto plate načelnika, ma koliko ona bila – kažu da je 10.800 bila ova zadnja – u dobrotvorne svrhe. To bi za deset porodica bio spas. I davao bih svima, bez obzira na naciju i vjeru. Čak bi katolici imali prednost! Zašto? Da se ne bi reklo da je dobio manje zato što je u manjini. Zato bih im dao i više! – veli Krste, kojeg smo zaustavili u automobilu dok se vraćao iz Knina.
E, to je ono što se zove pozitivna diskriminacija i poštovanje prava manjina! Koji su u ovom slučaju i u ovoj općini Hrvati. I odmahuje rukom na naše pitanje kako to da ljudi, narod, birači, takav pristup nisu ništa nagradili glasovima.
– Ma kakvi, njima je bitnije da mu ko dade trenutno vreću cimenta, dasku jednu, kilo praška, par stotina grama kave, da on ima trenutno neku zadovoljštinu, a za budućnost ga baš briga... I takvih ti je ovde većina, jedva da znaju potpisat onu bijednu crkavicu kad mu je poštar donese – zbori i Krste svakidašnju jadikovku svih onih koji propadnu na izborima.
Ideje genijalne, samo narod svakakav! A i s načelnikom nije baš u dobre, vidi se odmah, unatoč tome što su još i rod.
– Moja mater je njegovoj materi tetka! – veli nam Krste.
A mi ovom prigodom nismo mogli ulaziti dublje u meritum ovih političko-familijarnih nesuglasica koji nalikuju na odnose na liniji Milanović – Jandroković.
'Ime mi od koze vime'
S druge strane seoske ceste netko nam komentira:
– Eto, samo se penzioneri kandidiraju! Ja bih njima to zabranio. Mladi ljudi završe školu, nema posla. Ovaj što ima penziju radi opet. Ma ne valja to ništa! Što će nama izbori kad su uvijek isti na vlasti. U svim bivšim republikama! I samo obećaju. Kad prođu izbori, nikom ništa. Evo ih opet za četiri godine. I kažu, biće bolje! Ma šta će bit bolje ako nisi radio ništa, kako će bit bolje? – veli nam starina, a ja mu velim:
– A možda misle na to da će njima bit bolje!
Al' ništa... on slabije čuje. A ne bi se ni slikao. Isto kao ni baba koja okopava krumpire:
– Šta'š me slikat ovako staru i ružnu. A kako mi je ime? Od koze vime! Eto! Ma pusti me na miru, ajte s Bogom, molim te. Svojim putom! Je, ovo sam ti sve ja danas okopala. Sama sam, nego što sam. Izorao mi jedan ovaj moj, od rodice mi! Koliko mi je? Osamdeset mi je na vratu! Je, je!
A vrtlića se uhvatio i Mitar nedaleko od babe. Posadio tikvice, pa gleda jesu li nikle.
– Nemoj me slikat. I vako sam ružan, pa da se još reklamišem! – smije se.
Nema se ni on s čim pohvaliti, ima nešto hrvatske mirovine, radio je u TVIK-u, pet godina mu nisu priznali, pa ima 940 kuna.
– Gospođa ima 1200, i malo ovo, malo ono, nešto i djeca, snalaze se. Djece ima po Vojvodini, Srbiji, svukuda, jedni rade, drugi ne rade, snalaze se i oni. Što mogu, tako je kako je! Ja sam preživio i doživio osamdesete, volio bih da ih i moja djeca uhvate i dožive barem isto toliko – veli nam Mitar brižno, ko i svaki roditelj.
Ima u Civljanima i mlađeg svijeta, da ne ispadne da su svi stari. Jedan od njih je i Aleksandar Ivetić, koji se vratio u selo s četrdeset ugovora o zakupu, s četrdeset familija koje su po Srbiji, Austriji, svugdje ih ima, da bi imao gdje napasati stoku. Ovi što su se prije njega bili uknjižili, oni su to uzeli bez papira na divlje. Ali on ne – ima oko 360 ovaca i 30 krava, pa se vlasnicima zemlje oduži tako da im plati, vodi im ostavinske poslove, da im janje kad dođu ili kad se skupe za slavu.
– Može li se živit od stoke? Pa može, al ja sam na granici jer ja maltene polovinu od poticaja dajem tim ljudima. Ja i moj kum, Ljubomir Crnomarković, a pomaže nam i Preočanin Mijo oko stoke ima jedno desetak dana. Imamo nešto problema oko kosidbe s onima što su se prije uknjižili na te zemlje, oni su koristili ono što im je država omogućila, neki su mi čak i fizički napali kuma, prošle godine su ga namlatili u sedmom mjesecu, evo prije neki dan je bilo ročište na sinjskom sudu, ali nadamo se da će se i to riješiti – kaže nam Aleksandar, kojega, veli, znaju i kao Željka.
– Je li obećala što općinska vlast da će mu riješit za ove izbore?
– Jest, bio je načelnik, obećao nam je ovdan riješit asfalt na cesti, i potporni zid u Ivetićima. I asfalt na Jojiće je obećao riješit! To bi trebalo krenit ove nedilje! U Jojićima trenutno niko ne živi, ljudi su većinom u Srbiji, pa dođu ljeti, a neki se planiraju i vratiti, a u Ivetićima ima četiri familije...
Aco – Željko ne bi o tome za koga je on glasao, a s obzirom na to da je Simo čest gost kod njegovog ćaće Milorada – on nas je i uputio kako ćemo naći Siminu kuću, pokraj crkve – jasno je i zašto.
Svratili smo na kraju i do Hrvata, što je trebalo biti najlakše, jer gostionicu – restoran "Ivan" na cesti drži brat bivšeg načelnika Ante Gutića, Ivan Gutić, čija je kći Natali Gutić, Preočaninova zamjenica, postala donačelnica općine, s 32 glasa, kao predstavnica grupe birača iz redova manjinskog hrvatskog naroda u općini.
Ali gazdin sin nas je zamolio da ih ovaj put zaobiđemo, da nisu zainteresirani razgovarati za novine. Ponudio nas je ljubazno kavom, koju nismo mogli prihvatiti jer smo se morali žuriti, vratiti se u onaj već otprije sat i pol vožnje udaljeni Šibenik. U kojem se Civljani čine još daljima i manjima nego što jesu, a njihovi problemi skoro da se i ne vide. Jedino što se vidi je onih jedanaest tisuća kuna mjesečno, za koje svatko kad broji tuđe novce misli da su pali s neba. Sa samo sto glasova.
Al' nije to baš tako, zaključuje reporter Šibenskog.