Te rane jeseni 1991., potkraj rujna, većina nas u uniformama već je bila prošla vatreno krštenje i držala položaje očekujući glavni udar. Većina nas u uniformama ratovala je u svom kraju, iza nas su bile naše obitelji i poći u tom trenutku za Vukovar predstavljalo bi za veliku većinu nezamislivu budućnost i korak od sedam milja od kojega noge same bježe.
Odlučena sudbina
Jedino potpuni zanesenjaci, najhrabriji, plemeniti dobrovoljni samoubojice, kako ih naziva filozof pesimizma Émil Cioran, još k tome krajnji optimisti, bili su tada kadri uzeti ranac i poći, primjerice, iz Mejaškog Sela u Vukovar. Svima nama koji smo čekali udar u Karlovcu bilo je posve jasno da će tamo, u ravnici, gdje je sve široko, na granici sa Srbijom, JNA i četnici upotrijebiti sve što imaju, a mi ne...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....