Red suza, red pjesme i smijeha, a onda opet red suza i tako u krug, baš onako kako je izgledao kratkotrajni, ali darom, energijom, empatijom i vrhunskim stvaralaštvom ispunjen život Saše Anočića. Baš onako kako su izgledale i njegove fenomenalne predstave, kojima je ispunio mnogobrojne živote na ovim prostorima, činio ljude i svijet oko sebe boljima i sretnijima, ako ništa drugo barem u tih nekoliko sati provedenih u teatru, tako je izgledala i komemoracija koju su njemu u spomen priredili u HNK u Osijeku. Okupila se Sašina obitelj, prijatelji, suradnici, kolege, njegovi studenti u kojima je tražio neke nove 'kauboje'... Bilo je dirljivo, ispunjeno ljubavlju prema čovjeku koji je, kako će reći, njegov veliki prijatelj i suradnik Davor Špišić „bio blag i hrabar čovjek.”
- Kad sam čuo groznu vijest koja nas je sve satrla, prvi nagonski poriv i misao mi je bio: „Zašto? Toliko bagre još ima koja hoda oko nas?”, a onda naravno dobiješ povrat koji te demantira. Neka bagri, uska je zemlja, uska prostranstva, a ljudima poput Saleta zemaljska prostranstva su uska. Njemu, koji je nakon Forda i Leonea treći redatelj westerna, ova zemaljska prostranstva su preuska. Sad je na, nadam se, nekim beskonačnim prostranstvima odakle nam se smijulji s onim svojim smijehom iz nekog backgrounda i vjerujem da smišlja i režira još puno toga – kazao je Špišić, koji je s Anočićem surađivao na deset projekata, a Saša je sam režirao Špišićeve tri drame. Bili su suradnici, prijatelji, umjetnički povezane duše..., a Sašinu mantru Špišić je našao u, kako sam reče, remek-djelu Mate Matišića 'Bljesak zlatnog zuba'.
- U tom djelu je rečenica 'Život živit', životu su divit''. Ona je bila Saletova životna, umjetnička i ljudska mantra i živio ju je do kraja - kazao je Špišić, priznavši kako je rad sa Sašom bio „nevjerojatno čudesno i teško iskustvo.”
- Trebalo je pristajati na njegove ogromne zahtjeve i snove. Bio je sanjar u vremenima gdje su najgrublje realije bile stvarnost, a u tim vremenima biti sanjar i zahtijevati od nas svih da se predajemo tim snovima i uključujemo svoje bilo je, zapravo, strašno... Jednom mi je rekao da sve što zna i želi u životu i umjetnosti napraviti crpi iz djetinjstva. Sve predstave, od antologijske triologije 'Alaska Jack', 'Lojtrica', 'Kauboji', počivaju na dječjoj mašti. Druga stvar je zaštita potlačenih. Jedan je od rijetkih koji je uvijek stajao na strani potlačenih, odbačenih, luzera, marginalaca..., kao što je i sam bio. Imao je toliko ljubavi prema onima koje je osjećao svojim subraćama i sestrama, ali je uvijek unatoč svim nagradama ostajao po strani – istaknuo je Špišić, prisjetivši se i kako je „Saša bio cijepljen od tehnologije, pa su iz njegovih džepova uvijek ispadali papirići, a automobili uvijek bili zatrpani papirima, jer je on do zadnjeg dana sve pisao, a nas koji smo s njim radili to je izluđivalo.”
- Ne znam jesmo li ga dostojni, ali pokušat ćemo mu vratiti svojim životima i umjetnostima. Adio kauboju, vidimo se... - kazao je Špišić, dok je drugi velikan osječke kulturne i umjetničke scene Branko Kostelnik, i sam kao Anočić kako oni sami kažu na privremenom radu u Zagrebu, poslao pismo oproštaja od čovjeka s kojim se za režiju rock-melodrame „Osječki long, long play” dogovorio „za minutu uz kavu i šljivu”, a nakon što mu je, dok je tražio redatelja, netko uz čobanac rekao: „Nazovi onog luđaka, ali genija, Saleta. Voli ovaj grad toliko snažno kao i ti!” Otkrio je Kostelnik u oproštajnom pismu kako su Saša i on dogovarali snimanje istoimenog filma.
„Rekao si mi: „Ja sam neizlječivo zaražen virusima koji se zovu art i Osijek.” Stalno si kovao planove o povratku u rodni grad. Nikada neću zaboraviti sve one tvoje male papiriće na kojima si noćima dopisivao scene, neću zaboraviti tvog znalačkog, strpljivog i zaštitničkog rada s glumcima, neću zaboraviti kada si '91. u uniformi hrvatskog dragovoljca pozvonio na vrata svojih susjeda u Retfali, pravoslavaca kojima se prijetilo i kojima si ponudio zaštitu, jer su tebe i brata čuvali dok ste bili djeca i rezali vam 'kobe' pod 45. Neću zaboraviti tvoj plan da ćeš se za osam godina, kada ti najmlađe dijete završi srednju školu, vratiti u rodni grad. Sale, ikono naša, legendo osječkih ulica. Ti si osječki Brecht i Fassbinder, kazališni mag čijih vrijednosti mnogi nisu bili svjesni. Ti osječki Melkiore Tresiću, nasljedniče najvećeg Fabijana... Moram snimiti taj naš film, ako Bog da, tebi u čast,” poručio je Kostelnik. Ostalo je na Anočićevim papirićima još puno nerealiziranih ideja i projekata, ostala je tako i predstava 'Crvene cipelice', za koje je intendantici HNK u Osijeku Draženi Vrselji rekao: „To će biti novi baletni 'Kauboji'”.
- Predstava je bila u našem rasporedu i trebali smo početi pregovore, ali eto nije... Mogu biti samo zahvalna što sam sve ove godine svjedočila njegovom talentu, što je bio divan i nježan čovjek, koji me znao nasmijati – istaknula je Vrselja.