- Engleze, Engleze! Bože naš, šta pri i šta više pošalji nam Engleza! - ako ovako Hvarani već ne umoljavaju Svevišnjeg, onda im neće trebati dugo da s molitvom počnu.
Jer gdje smo god prošli svi nam samo o britanskim gostima, kao zadnjoj šansi za spas sezone, pričaju. Pa nam u hvarskoj điradi spominju i da su se smještajne cijene na Hvaru počele naglo rušiti, sada i do 40 posto. To je OK, u jeku smo sezonskih rasprodaja, piše Slobodna Dalmacija.
Ali nam otvoreno govore i da se ova "sodoma i gomora" od ljeta jednom i morala dogoditi, jer su domaći postali obijesni, bahati, lakomi, gladni. I sada su, kažu nam mnogi Hvarani, pali na zemlju svom snagom, dobro su bubnili o pod. Pa dok čekaju, mnogi razmišljaju i kako ne bi bilo loše možda opet dignuti zaboravljena polja lavande. Zasaditi, kao što su već neki počeli, krumpire i drugo bilje. Jer od gostiju ove sezone nema baš neke vele, a zima stiže i nervoza raste.
- Ove godine nema navečer ni broda iz Starog Grada put Splita. Samo vikendom gre. A ko će ga punit kad nema nigdi nikoga, nema gostiju šta troše, Amerikanaca, Brazilaca, Australaca, e i Engleza. Eno tamo jedna jahta, velika, prava. Još dvi, tri manje, a ostalo su ove jedrilice, usitni punat. Ma koji gosti, hebeš ti takve goste. To s broda ne silazi, samo nam zahod istresu. Jedino šta se prominilo je to što imamo nove-stare turiste. Otišli su partijaneri, Bogu fala, a došle su konačno obitelji - veli nam Stipe, Hvaranin u 60-im godinama.
Prazna riva
U ljetu sušnjem 2020. godine, koje će se pamtiti kao godina u kojoj se dogodio turistički krah grada Hvara, riva je u devet jutarnjih sati otužno prazna. Mjesta u kafićima ima napretek, na klupama isto, na trgu, u šetnji, tek nekoliko stranaca.
Porto se cakli od čistoće, nema na njemu praznih limenki pive, plastične zgažene ambalaže. Nema nigdje ni kartušine od ostataka pizza iz fast foodova.
O, da, pizze su i dalje na megalomanskom cjeniku, u portu se za krišku traži 40 kuna, za malu pizzu 60, lisnato pecivo je 15, a kebab stoji 70 kuna. Ma tko to more platit?
Niko. I mi smo spustili cijenu apartmana sa 100 na 60 eura. Ove nam se godine sve izokrenulo, prominila se struktura gostiju, ko da smo se vratili u vrime naših nona. Stigli su nam Nijemci, Česi, Poljaci, Hrvati, Slovenci. Polako stižu po apartmanima i Norvežani. Sve pari da je ka puno svita, ali nije. Nekidan mi je tu svratila češka obitelj, njih petero, i kažu mi da su sritni ko mala dica šta su ove godine mogli doć na Hvar. Jer je Hvar za njih inače preskup. A stoje u kamp kućici u Velo Zaraće - govori nam Antonia, zaposlenica u hvarskom dućanu.
Kaže da se domaći žale, i da se svi bore za svakog gosta. I da će ova sezona biti gora i od onih crnih 15 posto koliko se kao podatak najavljivalo. Bit će sretni ako uhvate i deset.
- Trebalo se nešto ovako dogodit da se malo opametimo, razmislimo, ljudi su postali prebahati. Imaš apartmane, sad bi i kafić, i brode i dućane, i ne znan šta. A ne moš baš sve. Ja se isto čudin kako nam gosti dolaze kad im u pekaru, evo lani je tako bilo, boca vode dođe 50 kuna. A ona mala od po litre 25. To je previše - veli nam Marija iz obližnjeg dućana.
Moguća misija
Istu priču čujemo na svakom koraku, ljudi se žale, nervozni su. Na Hvaru se samo od turizma živi. Govore nam da najbolje zarađuju dućani sa hranom. Gosti s punim kesama izlaze vani, pa doma kuhaju. Onda se samo na noge spuste do neke od gradskih plaža, ma niti na otoke ne odlaze. Ali njima je opet dobro, većina njih Hvar možda nikada ne bi vidjela da korona nije uplela prste.
- Jedan dan ima posla, tri nema. Lani ga je bilo puno više, nije se moglo ni stić od pustog svita. A ove godine slabo i ništa, kupe dvi breskve, po jedan komad - kažu nam prodavačice Marijana Primorac i Julija Kežić.
A ništa bolje nije ni kod Imoćanina Marija Dedića, na čijem štandu nema gužve oko iznajmljivanja auta. Ali ima vremena i u deset popiti kavu, što je lani bila nemoguća misija. Lani su gosti u tu uru već u dugom redu čekali. Ove godine ako jedno auto do te ure izda, sretan je.
- Gosti su došli svojim autima, a apartmane su iznajmili okolo po malim mistima. I uglavnom su to stariji. I tako ja sidim, čekam, malo radim oko auta, čistin ih, pa i pometen oko štanda, onda popijem kavu, pa na mobitel - veli nam Dedić iz Vinjana Donjih.
A da se profil gostiju promijenio, kaže nam i štander Antonio Čičić, koji veli da Hvar opet dolazi na svoje, na obiteljski turizam. Oduševljen je tim obratom jer po njemu od takvih gostiju svi u Hvaru mogu imati posla. Lani je u svibnju imao prometa od 7330 kuna, a ove godine u istom mjesecu 530. Da mu nije bilo domaćih koji su prije dolaska u poje svratili po koju kapu, bilo bi ga i manje.
Lipo i skupo
- Što se tiče nošenja maski, Nijemci su najdiscipliniraniji, a Rusi najnediscipliniraniji. A i naši su se ljudi isto opustili. Kada zamolin Nijemca da stavi dezinfekcijsko sredstvo na ruke, on odmah kaže - izvinite, odma ću. A ostali me gledaju podozrivo, i čak mi neki onda kažu - pa kako, pa zašto, pa nema korone u Hrvatskoj. Ima i takvih nebuloza. Ali ja im uvijek kažem higijena je najvažnija, molim lijepo, moramo se držati pravila - veli Antonio.
A što je s lavandom? Ništa. Slabo. Kada se i kupuje gosti biraju najjeftinije, nešto od deset kuna, baloticu cvita, jedno 'molo uje'. Na štandu Slavice Malečić u prijepodne našeg dolaska napravilo se svega 100 kuna prometa.
- Od jutros su svi ovi štandovi oko mene na nulu. Inače stojimo za cili dan za spizu šta se reče, do 200 kun zarade. Gosti su većinom Česi, najviše, nisu baš za kupovinu. Sezona je svugdi loša, oni to reklamiraju da je to puno, puno ljudi. A da je, bili bi hoteli otvoreni, a nisu - priča nam Slavica.
Je li na Hvaru skupo? Jest, kaže nam i Maja Novak, nećakinja slavnog Grge Novaka, fetiva Hvaranka koja priča da nema lipšeg mista na svitu od njenog Hvara. Ali uz koronu koja je zaustavila avione, i uz tako velike putne troškove za nas domaće, stvorena je čvrsta financijska barijera.
I to je to, sve se na kraju uvijek svede na matematiku. Znate kako mudri ljudi kažu, nikada sva jaja ne stavljaj u jednu košaru. Jer kada ona padne, ostat ćeš bez svega. Možda ovaj hvarski intermezzo ipak na kraju nečim dobrim i mudrim izrodi. Jer, ponekad ipak treba dobro pasti, kako bi se drugi put pametnije hodalo.