Javno poticanje na nasilje i mržnju ozbiljna je optužba. A nju je protiv Jelene Veljače i Nataše Janjić podigla Hrvatska komora socijalnih radnika. U strasno indigniranim statusima tih dviju javnih djelatnica i, privatno, majki - Komora vidi kazneno djelo. U činjenici da je dvoipogodišnja djevojčica masakrirana i umrla zdrobljene glave - pošto su je socijalne službe vratile biološkoj majci u ime obiteljî - predsjednica Komore naglašava da "nije bilo grubog kršenja procedura".
Je li riječ o naopakom i zapravo opakom rangiranju društvenih vrijednosti i društvenih ugroza u hrvatskom društvu? Kad bih reagirao tužbom na svaku rječetinu i optužbu koja mi je upućena osobno preko društvenih mreža, radno vrijeme bi mi otišlo u tužbe. Kad bih tome pribrojio verbalne iskaze mržnje spram kategorija kojima pripadam poput novinara ili Dalmatinaca, u tužbe bi otišli i svi ini sati života. A rječetine i objede su manji problem u usporedbi s uvredama meni i mrtvim roditeljima, s prijetnjama ozljedama i smrću.
Prijetili su mi i smrću tada još male djece. Pouzdano znam da je više desetaka mojih novinarskih kolega izloženo daleko goremu takvu pritisku. Novinare kao kategoriju psuju i vrijeđaju ne samo po društvenim mrežama, nego i po uličnim zidovima. Pozivi na ubojstvo Dalmatinaca su skandirani po javnim sportskim skupovima sve dok ih nije razrijedila pandemija.
Naravno, svatko ima pravo na svoj prag osjetljivosti.
Smijem li se čuditi što predstavnici socijalnih radnika nisu takvu razinu osjetljivosti pokazali spram ugroza koje se ne daju mjeriti s rječetinama. Čitam da ih manjka barem 700. Jesu li ikada tužili za to odgovornog ministra ili premijera? Kažu da su prekrcani slučajevima. Jesu li za tu očitu ugrozu, i svoje kategorije i štićenika, ustali tužbom?
Još gore: u više navrata su socijalni radnici glavom ili invaliditetom platili svoju izloženost i nezaštićenost - pa ni na to nije bilo tako vehementne reakcije kao na, recimo, Veljačine termine.
U motive ne želim ulaziti, ali ovako smion odabir grešnog jarca navodi na razmišljanje.
Slučaj mučki ubijene djevojčice, s obzirom na etničku pripadnost, obrazovanje i ekonomski status roditelja, ima, na žalost, i etničke, klasne i kulturalne aspekte. U hrvatskom društvu Romi su u većini slučajeva marginalizirana manjina, a društvenu promociju ostvaruju ponajviše asimilacijom u većinski narod.
Dulje od četrdeset godina tvrdim, u povremenim tekstovima, da bi Romi morali imati ista kulturalna prava kao i ostale etničke manjine: dječje vrtiće i osnovnoškolsku izobrazbu na materinskom jeziku, upotrebu romskog jezika kao nastavnoga u srednjoškolskom obrazovanju, upotrebu manjinskog jezika u komunikaciji s tijelima izvršne ili sudske vlasti, a još prije sa socijalnim službama.
Posrijedi su ustavna prava. Nisam primijetio da je iz socijalnih službi potekla makar ustavna tužba radi ostvarivanja tih prava, čije odsustvo jamačno otežava njihov rad s potrebitim pripadnicima romske populacije. Zaista je poučno primijetiti kako predstavnici kategorije daleko žešće reagiraju na rječetine upućene njima nego na neopravdanu društvenu marginalizaciju nekih njihovih štićenika.