ŽIVOTNE PRIČE - 1. DIO

JUNACI KOJI SU 2014. UČINILI BOLJOM 'Kad su mi roditelji iz Gunje došli s dvije torbe, znala sam što moram'

Stotine dramatičnih priča odredile su život Martine Čuljak. Ona misli da svaka prirodna katastrofa ima ime i prezime
 Srđan Vrančić/CROPIX

Tata mi je u Zagrebu i ima poteškoće s govorom i hodanjem, na socijalnoj je pomoći. Nažalost, još nije niti jednu isplatu od poplave dobio jer je zakasnio sa papirima, tako da nam je teško u takvoj situaciji, on je bolestan čovjek. Vlasnik kuće u kojoj sam živjela od rođenja je Centar za socijalnu skrb i nemamo pravo na obnovu kuće, ne znam što dalje. Ne tražim ništa previše, samo da tata i ja barem Božić i Novu godinu lijepo proslavimo”, priča je jedne mještanke Gunje kojoj je Sava 17. svibnja razorila dom.

Humanitarni projekt

Takvih je priča u županjskoj Posavini stotine. Puno je obitelji u trenu ostalo bez svega što su za života stvarali. Vodena bujica bila je nemilosrdna. No, tada su na scenu stupili ljudi velikog i širokog srca. Među njima i neki koji su pomoći poplavljenima podredili vlastite karijere i ambicije.

Jedna od njih je i 28-godišnja Martina Čuljak. Umjesto razvijanja svoje tvrtke i posla, Martina je tri dana nakon što je Sava poplavila županjsku Posavinu i njezinu Gunju pokrenula internetski humanitarni projekt HelpBalkans.

Ujediniti regiju

“Kada su mi roditelji iz poplavljene Gunje došli s dvije torbe, znala sam da moram ujediniti regiju u humanosti”, kaže Martina.

Ova djevojka u Hrvatsku se iz San Francisca sa zaručnikom vratila mjesec i pol prije kataklizme.

- U Hrvatsku smo se vratili nakon što mi je majka teško oboljela, no nisam ni slutila da će se u moj život pored te osobne drame koju sam proživljavala useliti i stotine životnih drama drugih ljudi - priča nam djevojka koja je u ponedjeljak u Saboru za svoj projekt HelpBalkans primila i nagradu Europskog parlamenta “Građanka Europe”.

- U projekt nisam ušla zbog nagrada i priznanja, nego isključivo s jednim jedinim ciljem - kako pomoći ljudima koji nemaju privilegij kakav su možda imali moji roditelji, a to je da su imali kome doći nakon što su ostali bez svega.

Naravno da mi je drago zbog priznanja koje mi je uručeno, ali ponavljam, to nije bit ove priče - naglasila je humanitarka, koja je u SAD-u završila studij međunarodnog poduzetništva, što ju je životno odredilo, pa i ne čudi da je ovaj humanitarni projekt od početka dobio međunarodni predznak.

Priče i potrebe

Oko 40 dana trebalo joj je da uz pomoć suradnika koje je okupila izradi koncept i stranicu www.helpbalkans.org, koja je vrlo brzo postala popularna za sve koji žele pomoći nastradalima u poplavama. Na njoj stradale obitelji u kratkim crtama pričaju svoju životnu priču i iznose svoje potrebe.

- Htjela sam na neki način personalizirati jednu prirodnu katastrofu. Pokazati na jednoj platformi da se iza takve katastrofe s njezinim posljedicama nose osobe s imenom i prezimenom. Ljudi koji nisu imali sreće i kojima je potrebna pomoć. Bilo je to 40 ludih dana u kojima smo paralelno razvijali platformu i obilazili prihvatne centre kako bismo prikupili bazu podataka. Bile su to potresne scene. Susrela sam svoje prijatelje i poznanike od kojih neke nisam vidjela godinama i to su prizori koji vam se zauvijek urežu u memoriju. No, i u takvoj situaciji nisam mogla zažmiriti na činjenicu da je jednaka, ako ne i gora, katastrofa pogodila i naše susjede u BiH i Srbiji. Zato je od samog početka ideja bila obuhvatiti stradale u sve tri zemlje i danas sam ponosna što smo to na taj način proveli - istaknula je Martina.

Baza sa 120 obitelji

Vidjevši malenu djecu, starce i bolesne kako spavaju na strunjačama u sportskim dvoranama, Martina je znala da još više mora ubrzati cijelu priču. Ti ljudi nisu imali vremena. Njima je pomoć trebala odmah i sad.

- Radili smo praktički danonoćno, no nitko se nije žalio. Najveći izazov bio je objasniti ljudima o čemu je riječ, pogotovo onima koji se ne služe internetom. Moram priznati da je njihova reakcija bila vrlo pozitivna, a mi smo u obećanjima nastojali biti realni. Ipak, posebno me se dojmilo što su stradalnici bili zadovoljni samom činjenicom da ih je netko upitao što im treba i kako su. Neki su bili sretni samo zato što su osjetili da je drugoga briga za njih. Imali smo situaciju da nam se javio jedan gospodin iz Poljske, za kojeg uopće ne znamo kako je doznao za nas i koji je želio pomoći jednoj obitelji. Uplatio im je 100 eura, a oni su bili toliko zahvalni da se to ne može riječima opisati. Takve situacije samo su nam motiv da i dalje radimo na ovom projektu i njima obuhvatimo što je više ljudi.

U našoj bazi je 120 obitelji kojima trebaju različiti oblici pomoći, do sada smo primili oko 250 donacijskih ponuda i one svakodnevno pristižu, a mi nećemo prestati dok god za ovim projektom bude postojala potreba - poručila je djevojka od koje svi možemo puno naučiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. svibanj 2024 00:01