Čovjek o kojem ću nešto reći vlasnik je velikog komada zemlje na jednom srednjodalmatinskom otoku. Na njegovu ludu sreću, njegova je didovina u urbanističkim planovima ušla u jednu od turističkih zona. Čovjek o kojem govorim, doznavši to, protrljao je ruke i rekao: “Super! Sada ću na mojoj djedovini sagraditi apartmane za iznajmljivanje, pa ću sebi i potomcima osigurati budućnost.” Ali se prevario.
Otišao je u nadležne službe, gdje su mu lijepo objasnili da stvari ne stoje tako. Objasnili su mu da je naša država odlučila stati na kraj pošasti jeftinog, masovnog “cimer-fraja”. Objasnili su mu da na mjestu gdje je njegovo zemljište ne smije biti ničeg doli hotela, da se na tom prostoru nekretnine ne smiju etažirati i prodavati odvojeno, jer mi na Jadranu ne želimo još betonskih, gustih vikendica koje su požderale naš prostor i srozale turizam.
Uvjeravali su ga kako hotelijerstvo nije rabota za njega, kako on nema tih novaca, kako njegovu mistu i županiji trebaju radna mjesta, a to znači netko tko ima kapitala, tko će moći u budući hotel ugraditi zlatne špine, kužinu od mesinga, fitness, spa i lift.
Rekli su mu – pomalo prijeteći – da detaljni plan plaća investitor i da će, bude li tvrdoglavio, na njegov komad maslinika dospjeti okuka ceste ili trafostanica. Shrvan i obeshrabren, junak moje priče odlučio je zemljište ipak prodati velikom kupcu koji je u međuvremenu kupio od njegovih mištana dvije trećine vale. Prošle su u međuvremenu dvije, tri ili šest godina, s valom se u međuvremenu nije zbivalo ništa, a naš junak platio je kćeri ili sinu studij u Zagrebu, kupio novi auto, stavio nešto na stranu i zaboravio svoje fantazije o apartmanima.
A onda je – negdje koncem prošlog mjeseca – pročitao u novinama da se priprema tzv. paket građevinskih zakona, među kojima je i izmjena Zakona o prostornom uređenju i gradnji. A kad taj zakon stupi na snagu, shvatio je, veliki igrač kojem je prodao zemljište moći će s njim napraviti točno ono što njemu nisu dali: izgraditi na njemu apartmane, etažirati ih i pustiti na tržište. Moj junak bijesno je pokidao novine, konstatirajući još jednom kako ovoj bezočnoj, gangsterskoj državi nije za vjerovati.
Čovjek o kojem pišem ne postoji: on je “foto-robot” sastavljen od triju različitih istinitih priča koje sam čuo od ljudi sa Šolte, Čiova i Brača. Ali, u našem zavičaju postoje tisuće i tisuće ljudi koji se ovih dana moraju osjećati i te kako namagarčeno, a onaj tko ih je namagarčio zove se Republika Hrvatska. Ona, naime, mijenjajući zakon o gradnji, špekulantima i mešetarima upravo izručuje milijunski poklon, a taj se poklon zove Izmjene i dopune Zakona o gradnji.
Rečeni dokument zasigurno je najdalekosežniji i najštetniji zakon koji je HDZ-ova Vlada smislila u ova dva mandata. Riječ je o zakonu koji ruši sve obazrive bremze koje su postojale spram brzoplete “španjolizacije” Jadrana. Riječ je o zakonu koji ruši postojeću filozofiju kako bi trebao izgledati naš turizam.
Sve to imat će dramatične socijalne posljedice za Dalmaciju, koja ovim zakonom izravno ulazi u fazu prostornog kolonijalizma. No, regija koje se ovaj zakon najviše tiče svejedno zaglupljeno šuti, zabavljena je Krasimirom Balakovim i retardiranim skulpturama na splitskoj Rivi, a na presicu na kojoj su aktivisti za prostor u petak u Splitu secirali novi zakon, došlo je – dvoje novinara! Paket građevinskih zakona kojim Jadranka Kosor i Branko Bačić namjeravaju “častiti” svoje građane i tajkune u domaćoj javnosti najviše je pažnje skrenuo zbog onog njegova dijela koji se zove “Zakon o postupanju s nezakonitim građevinama” i koji se bavi legalizacijom divlje gradnje.
Tim zakonom premijerka je poslala danajski poklon velikom dijelu naših sugrađana i stanovnika Dalmacije, pri čemu nikog nije bilo briga za perfidnu nepravdu ugrađenu u taj zakon, po kojem centralna država ubire tri četvrt masti od plaćanja legalizacije, ali zato gradovima i općinama ostavlja da se gombaju s posljedicama, reguliranjem prometa, komunalnim uslugama, priključcima, parkingom…
Darivajući siromašnijim i marginalnim dijelovima stanovništva legalizaciju, Vlada je, međutim, prošvercala i puno obilatiju “gozbu”: ovim paketom, naime, ona namjerava “počastiti” slasnije i masnije sve one koji su puno desetljeće kupovali zemljište uz obalu, ali im se nije dalo baviti sporovoznim, teškim i obvezujućim biznisom hotelijerstva. Ovom promjenom zakona, isti će ti sada smjeti najljepše dijelove Jadrana – nekoć rezervirane za hotele – pretvoriti u grozdove vikendica koje će već na jesen pod egidom “u izgradnji” ponuditi na stranim tržištima. Istodobno, mještanin istog tog otoka ili vale, isti taj Šoltanin, Višanin ili Mljećanin, neće smjeti graditi apartmane, jer – zaboga, zna se! – nama je dosta betonizacije”.
Developeri će pustiti na tržište tisuće novih apartmana na prodaju, otet će svom susjedu mještaninu gosta, prisvojit za male novce njegov prostor, neće otvoriti radna mjesta, a lokalna zajednica još će mu morati dovesti struju i cestu. Tako će izgledati jadranski turistički “treći svijet”, razvojna vizija naših ubavih malih mista. Razgovarao s jednim šoltanskim mjesnim vijećnikom – gospodinom pod imenom Burić.
Mištanin male Maslinice, političar je s vizijom, komunalnom samosviješću i osjećajem za javno dobro prema kakvom bi se sramotna nakupina zvana splitsko gradsko vijeće mogla samo pokriti ušima od stida. Čovjek je ogorčen. Šolta ima samo jedan majušni hotel i želi hotel odavno. Od četiri otočne turističke zone, ni u jednoj se nije izgradilo ništa, u nekima od njih tereni su šetali iz ruke u ruku unutar malog, dirljivo uzanog svijeta naše građevinske oligarhije. Neki od onih investitora kojima su, što silom što milom, otočani prodali zemljište, sad im kažu otvoreno da nisu ni ludi graditi dok ovaj zakon ne prođe, jer će kad prođe, izgradit će vile s bazenom i otpiliti tu gnjavažu od hotelijerstva.
Zašto onda mi nismo gradili apartmane? Zašto vikendaška naselja ne bismo gradili tamo gdje mi imamo zemlju, a ne oni? Zašto su ispali mone svi čestiti poduzetnici koji su se latili tog teškog, mukotrpnog posla i doista se uhvatili u koštac s izazovom “pravog” turizma? Zašto uvijek ispadnu mone svi oni koji vjeruju u pravnu sigurnost, kontinuitet i pridržavanje zakona? Zato da bi Kosor i Bačić mogli jednokratno napuniti blagajnu, da bi u izbornoj godini nahranili klijentelističko stado kojem nikad nije dosta državnog novca.
Teta Jaca i Vlada dijelit će poklone, suhe kosti sirotima i mrsnije poklone bogatima. A nama – koji tu namjeravamo i preksutra živjeti – ostavit će pravni nered, prostorni nered, socijalnu nepravdu, masakriranu obalu, potrošenu u ime slijepe “razvojne” politike.