ODLAZAK LEGENDE

JURICA PAVIČIĆ O OLIVERU Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu...

 
 Maja Zlatevska / CROPIX

Premda joj je kulturni prestiž najčešće bio nizak, i premda je nerijetko bila ružena kao muzički trivijalna, splitska/dalmatinska estrada tijekom više desetljeća bila je i ostala najslušaniji i kulturološki najutjecajniji dio muzičke kulture i u Hrvatskoj i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. A kao i svaki utjecajni segment popularne kulture, i dalmatinska estrada prodavala je stanovitu mitologiju. Kao i svaki popularni i utjecajni dio popularne kulture, i dalmatinska je estrada oblikovala ono što bismo željeli biti te utjecala na to što smo postali.

Postoje dvojica ljudi koji su u toj konstrukciji identiteta bili ključni. Jedan od te dvojice bio je Mišo Kovač, a drugi Oliver Dragojević.

Od trenutka kad je (navodno, na nagovor tučepskog hotelskog konobara) pustio brkove, Mišo Kovač je i stihovima i stilom nastupa i javnom personom postao reprezentant jednog tipa mediteranskog maskuliniteta. To je onaj mitskog Dalmatinca koji “nosi lančić oko vrata”, sangvinika, emotivca, a istodobno testosteronskog alfa mužjaka. Taj model muškog “dalmatinstva” bio je tako uspješan da je sam Mišo stvorio desetke imitatora, a taj model doveden do karikature završio je i na reklamama za državnu lutriju.

Oliver je i pjesmama i imidžem predstavljao drugu vrstu mediteranskog maskuliniteta: elegičnu, flegmatičnu, stoičku, bez velikih strasti i gesti, skoro “filozofsku”. To je maskulinitet Corta Maltesea koji, kao i Oliver, ima rećinu u uhu te kao i Oliver plovi morem zagledan u galebove i horizont. Ta slika, to je bio Oliverov mit.

Oliver je pritom puno dulje od Miše tražio mitološko pakiranje za mit koji je prodavao. U 70-ima je prolazio mijene imidža, bio i hrvatski Johnny Denver i terasaški roker i pjevač diskoidnih hitova. A onda se koncem 70-ih njegovo ime i glas zalijepilo za niz nepoderivih hitova kompozitora Zdenka Runjića i najboljih tekstopisaca, uključujući Jakšu Fiamenga. Oliverov poderani napukli glas vezuje se uz “zen” pjesme o lažini i galebovima, malinkoniji i vjetrovima te uz filozofske pop-alegorije poput “Skalinade” i “Picaferaja”. Oliverov ogrubjeli šotovoče perfektno se vezuje uz tekstopisačke narative o filozofičnom Mediterancu koji diže glavu od svakodnevnih sranja te zagledan u obzor, ptice i atmosferilije promišlja život i prošlo. To je trenutak kad Oliver postaje - kako je Zlatko Gall domišljato sročio u naslov biografije - “Morski vuk”.

Zanimljivo je da je upravo to trenutak kad se mijenja i Oliverov kulturološki status. Do devedesetih Oliver je bio popularan, ali kao i čitavoj estradi, kulturni rejting bio mu je nizak, doživljavalo ga se kao komercijalnog zabavljača. U 90-ima hrvatska pop muzika povijat će se pod tajfunom dancea, dalmatinsku estradu osvojit će Huljić, a s ratom i poratnim razočaranjima nacija će se naći u krizi identiteta, nezadovoljna slikom koju vidi u ogledalu. Upravo je to trenutak kad “morski vuk” stječe u Hrvatskoj nikad veći kulturološki rejting. Začudo, to se događa približno u vrijeme kad Oliver prestaje biti jako prodavan, jako slušan i jako hitoidan. Istodobno on postaje dio etablirane mainstream kulture kojoj je u toj eri profanacije juga trebao reprezentant tog drugog, tankoćutnog, maritimnog, zapitanog, egzistencijalističkog Mediterana. Trebao joj je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu koji je negdje onkraj i iza naših kopnenih sranja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. siječanj 2022 20:15