AFERA HAC

JUTARNJI ISTRAŽUJE Kako je građevinska mafija prala novac u gradnji autocesta

Tereni kojima je išla trasa stajali su tri eura po kvadratu, a HAC je plaćao sto
 Cropix

Uprvim rečenicama svoga iskaza, tvrdi izvor dobro upućen u istragu o malverzacijama u Hrvatskim autocestama, Josip Sapunar navodi kako su ga Milivoj Mikulić, Stjepko Boban i Zdravko Livaković obavijestili da je postignut dogovor o tome kako će se prati novac. S kim i kako je to dogovoreno Sapunar izravno nije rekao, no iz svega što je priznao istražiteljima jasno je da trag može voditi samo u jednom smjeru, prema bivšem ministru prometa Božidaru Kalmeti.

Tvrtka Remorker International Igora Premilovca, glavna poluga za izvlačenje i pranje novca iz Hrvatskih autocesta i Hrvatske gospodarske komore, u Pragu je osnovana uz pomoć Radoja Simića, danas poslovnog čovjeka u Češkoj, a do početka devedesetih prošlog stoljeća ravnatelja Carinske ispostave Žitnjak u Zagrebu.

Simić, koji već više od 20 godina živi u Češkoj (navodno je iz Zagreba pobjegao pred pripadnicima Merčepovih postrojbi u strahu da ne završi u Pakračkoj Poljani) i slovi kao osoba koja izvrsno poznaje tamošnje zakonodavstvo, posebno dio koji se odnosi na češko trgovačko pravo, u osnivanju tvrtki u Češkoj pomogao je brojnim Hrvatima, ali i građanima drugih država nastalih raspadom Jugoslavije.

Među njima su i neki poznati pjevači i sportaši iz Hrvatske, ali i dio ljudi koje se povezuje s krim-miljeom. Simićevo ime spominje se u iskazima Igora Premilovca, koliko je poznato, samo u kontekstu osnivanja tvrtke Remorker International. Simić je, navodno, na samom početku, jedno vrijeme bio i direktor tvrtke Remorker, dok sve poslove nije preuzeo Premilovac.

Od 2004. do 2006. godine preko tvrtke Remorker International izvučeno je oko 10 milijuna eura, tvrdi izvor Jutarnjeg lista. Deset posto novca zadržavao bi Premilovac, 20 posto Sapunar, a glavnina bi išla Livakoviću i Bobanu. Jesu li ga oni nekome predavali ili ga s nekim dijelili i u kakvim omjerima - predmet je istrage.

O samoj tehnologiji pranja novca, odnosno načinu na koji ga je Remorker izvlačio i opranog vraćao u Hrvatsku, manje-više sve je poznato. Princip je bio relativno jednostavan: Josip Sapunar sređivao je da građevinske tvrtke, izvođači životno zainteresirani za radove na autocestama, plaćaju reket tako što bi novac, s objašnjenjem da je riječ o plaćanju konzultantskih usluga, doznačile na račun Remorkera, ili nekoj drugoj tvrtki u vlasništvu Igora Premilovca.

Zauzvrat, bili bi sigurni da će dobiti posao i da će im obavljeni radovi biti navrijeme plaćeni. Samo je skopska tvrtka Granit, za radove koje je dobila na gradnji jedne dionice, morala uplatiti 2,6 milijuna kuna reketa, a austrijski Strabag čak 4,6 milijuna kuna.

- Nitko se od tvrtki koje su plaćale reket zbog toga nije žalio - izjavio je sugovornik Jutarnjeg upućen u načine kako se u HAC-u prao novac.

- Namirili su se na druge načine, a sve bi na kraju platile Hrvatske autoceste. Postojalo je više modela kako vratiti novac koji su građevinari morali dati za reket. Primjerice, namirili bi se preko tzv. izvantroškovničkih radova. U ukupnoj cijeni radova ti su troškovi mogli iznositi i do 25 posto dogovorenog iznosa, a gotovo je nemoguće kontrolirati što je u okviru tih troškova stvarno obavljeno, a što je bilo fiktivno. Unutar tih 25 posto postojao je velik prostor za malverzacije - ustvrdio je naš sugovornik.

- Kompenzacija novca isplaćenog Remorkeru za nepostojeće konzultantske usluge odvijala se tako da bi građevinari dobivali nagrade za ranije završene poslove. Primjerice, ako je rok za dovršetak neke dionice bio dvije godine, oni bi ga - fiktivno - završili za 20 mjeseci. Hrvatske autoceste tada bi isplatile nagradu i građevinarima praktički vratile novac koji su platili Remorkeru.

Najslađi je, dakako, bio novac koji je HAC isplaćivao za radove koji uopće nisu bili obavljeni. Jutarnji list već je objavio da je na taj način osječkoj građevinskoj tvrtki Osijek Koteks plaćeno 12 milijuna kuna.

Kad bi novac stigao na račun Remorkera, Premilovac ga je podizao s nekih od svojih austrijskih računa. Svi računi bili su otvoreni u Raiffeisen banci, a Premilovac je s njih podizao novac i tako opranu gotovinu nosio u Hrvatsku. Zadržavao bi svoj postotak, a ostatak davao Sapunaru.

Ovaj ga je, pak, nakon odbijanja svoje provizije, prosljeđivao dalje. Austrijski ured za suzbijanje pranja novca, prema informacijama sugovornika Jutarnjeg lista, čelne osobe jedne od građevinskih tvrtki koja je radila na gradnji autocesta, 2006. godine upozorio je Hrvatsku o izvlačenju velikih količina gotovog novca s računa Remorkera, no čini se da tada nije bilo dovoljno indicija da je riječ o velikoj, organiziranoj pljački.

Najbolji pokazatelj kriminala u gradnji hrvatskih autocesta usporedba je rasta troškova u gradnji tzv. Kalmetine (dijela autoceste Zagreb - Split) s rastom troškova u gradnji Istarskog ipsilona. Cijena Istarskog ipsilona uglavnom je rasla u skladu s inflacijom i bila je u granicama od oko 25 posto, a troškovi na Kalmetini premašili su planirane i za 300 posto.

Valja podsjetiti i na već pomalo zaboravljeni “slučaj Bechtel”: ponuda te velike američke građevinske tvrtke za dionicu autoceste Split - Ploče iznosila je 3,6 milijardi kuna. Taj je posao dodijeljen konzorciju hrvatskih tvrtki, a ugovoren za 4,99 milijardi kuna na kraju je stajao više od sedam milijardi!

Čelnik tvrtke koja je radila velike poslove s HAC-om pojašnjava da se unatoč velikoj krađi ipak najmanje kralo na samoj gradnji autocesta.

- Najveći novac ‘zamračivao’ se putem raznih odvjetničkih ureda i geodetskih zavoda u otkupu zemljišta kojima bi prolazila trasa. Cijena četvornog metra zemljišta često bi skočila s tri na stotinu eura. Istraga o tome još nije otvorena, a tek kad do nje dođe, vidjet će se stvarni razmjeri pljačke - rekao je izvor Jutarnjeg.

Drugi način na koji je također nestajao velik novac, objasnio je naš sugovornik, takozvano je opremanje autocesta. Iako se možda tako ne čini, u tu je svrhu potrošena četvrtina ukupnog novca koji je HAC plaćao za gradnju autocesta. Riječ je o ogradi, signalizaciji, prijelazima za životinje, odmorištima... Poznat je i u medijima često eksploatiran slučaj nabavne cijene plastičnih signalnih stupića uz rub kolnika autoceste. Premda je njihova stvarna cijena bila samo 30 kuna, HAC ih je plaćao 580, odnosno gotovo 20 puta više.

Da je napuhavanje računa za izvedene radove opremanja autocesta bilo enormno, vidljivo je i na cijeni dvaju info-displeja na dijelu Slavonice (koridora 5c, odnosno dijela autoceste Sredanci - Osijek) koje je postavila osječka tvrtka Werkos. Svaki je stajao 400 tisuća kuna bez PDV-a, što znači da je HAC za njih platio milijun kuna. Vlasnik Werkosa, Petar Velicki, suprug je Vlaste Velicki, dugogodišnje predsjednice Trgovačkog suda u Osijeku koja je morala otići s funkcije kada se ustanovilo da je postupala u predmetima u kojima su stranke bile osobe iz obiteljskog kruga, njen suprug i sin. Iako su stajali oko milijun kuna, ti displeji nisu u funkciji.

Jedan od načina izvlačenja novca iz HAC-a, dodao je izvor Jutarnjeg lista, bila su i mala, ad hoc stvorena poduzeća koja su velike građevinske tvrtke posprdno nazivale “lički konobari”. Naziv su dobili zbog toga što se njihovi vlasnici prije nisu bavili građevinarstvom, već su uglavnom bili ugostitelji. Naš sugovornik navodi primjer tvrtke Knežević Coop čiji je formalni vlasnik bila supruga ugostitelja Kneževića, vlasnika kafića.

- Knežević Coop nije imao ništa od građevinskih strojeva i kada je ta tvrtka počela raditi na Kalmetini, dva bagera posudio im je Srećko Jurišić (poznat iz afere pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda kako bi se Branimiru Glavašu pogodovalo u presudi za ratne zločine). No, ti “lički konobari”, s obzirom na svoje veze sa Zdravkom Livakovićem i Milivojem Mikulićem, dobivali su poslove, a onda se još i bahato ponašali, tvrdeći kako su bolji i uspješniji od starih građevinskih tvrtki, nastalih 1945. godine - izjavio je sugovornik Jutarnjeg.

Među tvrtkama “ličkih konobara” su i tvrtke Dinarik iz Donjeg Prološca, Diklo iz Zadra te Palmir. Vlasnici tih tvrtki bili su u tijesnoj vezi s Mikulićem i Livakovićem, a USKOK istražuje navode da je Mikulić u nekima od njih bio i suvlasnik.

Na koje se načine krao novac svjedoči i dosad nepoznat detalj kako se prilikom gradnje jedne dionice Kalmetine koristio kamen u vlasništvu Hrvatskih šuma, odnosno ispostave te državne tvrtke na području Zadarske županije. Građevinska tvrtka koja je izvodila radove na jednom dijelu Kalmetine besplatno je uzela kamen od Hrvatskih šuma, a onda HAC-u, u radovima koje je izvela, uračunala i njegovu vrijednost u iznosu od šest milijuna kuna!

- Pljačkalo se gdje se stiglo, svatko se u tom poslu namirio, a ceh su plaćale Hrvatske autoceste - zaključio je sugovornik Jutarnjeg lista.

Pandžić optužio Tadića, a Benković, zvani Balkan, prstom upire u Pandžića

Kako je funkcionirao “prehrambeni lanac” u gradnji hrvatskih autocesta svjedoči i slučaj Ramiza Pandžića, čije su tvrtke, među kojima Santiva i Frankopan, opskrbljivale građevinare šljunkom. Pandžić je dospio u središte interesa javnosti kada je objavio tajnu snimku razgovora s Dragom Tadićem, direktorom i suvlasnikom Osijek Koteksa.

On je tada optužio Tadića da mu je morao plaćati reket po svakom isporučenom kubiku šljunka. No, ubrzo se otkrilo da su Pandžićeve tvrtke državi ostale dužne oko 20 milijuna kuna poreza te da u cijeloj toj priči oko šljunka on nije nimalo nevin. I on je bio dio “prehrambenog lanca” u kojemu se svatko okoristio, a na kraju su ceh platile državne tvrtke, ili sam državni proračun koji je ostao zakinut za neplaćeni porez.

Na fotografiji: Drago Tadić, direktor i suvlasnik Osijek Koteksa , na sudu

Kontroverzni poduzetnik iz Orašja u BiH, Marko Benković, zvani Balkan, koji je poslovno carstvo izgradio na eksploataciji šljunka iz Save, tereti pak Ramiza Pandžića da mu je ostao dužan ogroman novac za isporučeni šljunak. Benković, koji je bio na početku “prehrambenog lanca”, priča da je zakinut za višemilijunske iznose.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. svibanj 2022 21:04