Pogreb skupnika Josipa Briškog (27) sa svim vojnim počastima bit će u subotu, najavio je u četvrtak na Vladinoj sjednici ministar obrane Damir Krstičević. Prema njegovim riječima, tijelo hrvatskog vojnika koji je preminuo u vojnoj bolnici u Bagramu nakon terorističkog napada talibana samoubojice u Kabulu, u Hrvatsku će biti dopremljeno u petak.
Ministar Krstičević na Vladinoj je sjednici rekao da se dvojica ozlijeđenih hrvatskih vojnika dobro oporavljaju. Teže ozlijeđeni vojnik, kojemu je slomljena bedrena kost, u bolnici je u Bagramu, a drugi, lakše ozlijeđeni, u kabulskoj.
Teže ozlijeđeni vojnik u četvrtak je podvrgnut još jednom operacijskom zahvatu nakon prve operacije u srijedu. Kod preminulog skupnika Briškog, kako doznajemo, fatalan je bio šrapnel koji ga je pogodio u glavu nakon eksplozije.
Istraga
Pokrenuta istraga trebala bi odgovoriti i na pitanja jesu li tijekom prijevoza u kamp Lion vojnici na sebi imali svu propisanu zaštitnu opremu, od pancirki do kaciga, te zašto u pratnji tri neborbena vozila, u kojima je bilo devet hrvatskih instruktora, nije bilo zaštitno borbeno vozilo. To je uobičajena praksa pri vožnji više vozila kroz Kabul. Na to upozorava i general u mirovini Krešimir Ćosić.
“Nema apsolutne zaštite! Međutim, vjerojatno će trebati povećati sigurnost našeg kontingenta strožim standardima operativne procedure. Amerikanci su iz sigurnosnih razloga zabranili približavanje svojim vozilima i konvojima na manje od 50 metara. U suprotnom se na svako takvo vozilo otvarala preventivna vatra.” Završno izvješće hrvatskih obavještajnih službi o tom događaju moglo bi biti gotovo za sedam dana.
Specijalne postrojbe nekoliko godina podučavaju pripadnike Afganistanske narodne armije
Živio za Hrvatsku
U dvorištu kuće obitelji Josipa Briškog u Sesvetama maleni je stolić. Na njemu su zapaljene bijele svijeće u spomen na gubitak 27-godišnjeg života, a pod njima bijela je plahta s izvezenim hrvatskim grbom.
- To je grb za koji je živio i umro - jecajući nam govori neutješna Josipova majka Renata, očiju upaljenih od suza. Na klupi u dvorištu okupljaju se obitelj i prijatelji. Tišina je gromoglasna. Mlada udovica Stella, majka Josipova ni godinu dana starog sina Mihaela, djevojka koja je izgubila supruga s kojim je tek nekoliko godina, jedva da može išta prozboriti. Prijateljice i rodbina tješe je, znajući da prave utjehe zapravo nema.
Josip Briški na vojnoj promociji u zagrljaju sa svojom sestrom
Ništa manje tužno nije ni u centru Sesveta. Na obližnjem kiosku, smještenom netom pored autobusne postaje, doznajemo kako je baš ovdje Josip čekao vojni autobus kojim je krenuo na put bez povratka, u smrtonosnu misiju u Afganistan.
- Čitav dan samo čitam novine i plačem. Sjećam ga se, kako ne. Drag dečko, uvijek je autobus čekao u odori. Kad god bi došao nešto kupiti, pristojno bi pozdravio, zahvalio, ma ne možeš mu naći mane - priča nam vidno uznemirena trgovkinja s kioska.
Nedaleko su kafići, u jednom od njih radio je i Josip prije nego što je odlučio odjenuti uniformu.
- Radio sam s njime, ali nemojte me ništa pitati, molim vas. Bio je sjajan dečko, odličan radnik. A što da vam kažem, valjda tišina sve govori - govori nam konobar u popularnom sesvetskom Caffe baru Tea. Na šanku gori crveni lampaš s Josipovom slikom, a tuga se može osjetiti u zraku. Susrećemo u blizini i jednog od Josipovih najboljih prijatelja, moli da ga ne imenujemo.
- Znate, svi smo se dogovorili da nećemo davati izjave za medije. Preteško nam je - govori.
S Josipom je išao u Osnovnu školu Luka, a potom i u sesvetsku srednju školu. Obojica su završili za elektrotehničare.
- Kod tog dečka nisi imao naći nešto loše. Uvijek je znao što želi biti, zanimala ga je vojska. Kada se prvi put prijavio, ne znam zašto, odbili su ga. Razmišljao je i o policiji. Ali nije se dao, ponovno je pokušao i upao u vojsku. Tu za šankom znali smo se smijati kada je govorio da će završiti obuku za komandosa.
Sve nas je razuvjerio i u rekordnom roku, pretprošle godine, završio obuku za tu najelitniju postrojbu Hrvatske vojske. Takav vam je on bio. Dvije lijeve noge u nogometu, ali uporan do bola kada je nešto htio, a prirodno vrlo snažan - govori nam jedan od njegovih najboljih prijatelja.
Oproštajka za pamćenje
Josipova kuća u mirnom je, gotovo seoskom dijelu Sesveta. Zato je još kao mališan snažno stasao.
- Nije njemu trebala teretana. Trčao je šumama, nije dizao utege nego balvane, to mu je bila zabava.
U ovom naselju pokojni Josip rođen je i proveo čitav život. Uoči odlaska u Afganistan prijateljima je priredio oproštajku za pamćenje. Bile su tamo, valjda, čitave Sesvete.
Prijatelje je, naravno, brinulo hoće li se vratiti. On im je tada jasno rekao - ako ću umrijeti, bit će to u borbi.
- Zato i nije trebao otići ovako - govori s knedlom u grlu njegov prijatelj.
- A da znate kakav je bio. Pravi veseljak. Prije oproštajke vidjeli smo se na Badnjak. Rijetko je dolazio jer je morao biti po raznim vojarnama diljem Hrvatske. Kada bi došao, svima bi nam poslao poruku - tu sam, tko želi neka dođe. Našli bi se u kafiću, a on bi prvi sve počastio. Nikad od njega agresije, nikada bahatosti. Normalan, drag dečko - govore nam Josipovi prijatelji.
Pred Caffe barom Mannana Josipova je osmrtnica. Baš tu Josip je proveo srednjoškolsko doba. Tu su se okupljali prijatelji, upoznavale djevojke, sklapala prijateljstva... Za njegovim stolom, gdje su uvijek sjedili, gdje je još prije nekoliko mjeseci častio društvo, sada je tišina.
- Htio je napredovati u vojsci. Nakon što je završio obuku za komandosa, za njega nije bilo daljnje mogućnosti napredovanja jer nije bio visokoobrazovan. Jedini način bio je otići u misiju. Zato nam je krivo kada netko piše da je otišao radi novca, jer to nije istina. Išao je kako bi napredovao u službi, jer uvijek je u svemu htio biti najbolji - otkrivaju nam Josipovi prijatelji iz Mannane. Josipov plan bio je odraditi možda još jednu misiju, pa nastaviti napredovati kao djelatna vojna osoba. Plan koji nikad neće ostvariti.
Osmrtnica ispred kafića otkriva da će sprovod biti u subotu na Markovu polju.
- Bit će to najveći sprovod koju smo imali, vjerujte - otkrivaju.
Obitelj poginulog vojnika dobit će 380 tisuća kuna
U Ministarstvu obrane u četvrtak je otvorena Knjiga žalosti za skupnika Josipa Briškog, ubijenog u srijedu u terorističkom napadu talibana u Kabulu. U knjigu su se prvi upisali vodeći ljudi MORH-a i Oružanih snaga.
Damir Krstičević
Svi pripadnici Oružanih snaga i MORH-a koji sudjeluju u operacijama potpore mira, dakle i u Afganistanu, osigurani su od posljedica nesretnog slučaja. U slučaju smrti zbog terorističkog napada ili ratnih događanja obitelji poginulog vojnika osiguravajuća kuća isplaćuje 380 tisuća kuna. (K. Ž.)
Briški prošao nemilosrdnu “obuku ratnika” kakvu je prošlo 300 najizdržljivijih
Zapovjedništvo specijalnih snaga (ZSS), najelitnije borbene postrojbe Hrvatske vojske, broji oko 300 pripadnika. Njihovi identiteti se kriju, a zadaće u pravilu ostaju tajne. Da bi netko postao njihov pripadnik, mora proći iznimno rigoroznu obuku. No, da bi se uopće mogli prijaviti u tu postrojbu, moraju imati najmanje devet mjeseci vojne službe na dan prijave, prvu razinu dočasničke izobrazbe te najviše 28 godina.
Nakon toga prolaze obuku za specijalna djelovanja koja je podijeljena u pet faza i provodi se u Delnicama. Kninu, Divuljama i na Udbini. Prva faza obuke je dvotjedna faza socijalizacije i na njoj se podižu fizički. Sljedeća dvotjedna faza je eliminacijska i u tom vremenu se provode testiranja izdržljivosti fizičke mogućnosti kandidata. Kandidat mora u odori preplivati 300 metara za manje od šest minuta, preroniti 25 metara, slijedi commando marš od osam kilometara sa 10 kilograma tereta i punom opremom za manje od 60 minuta. Na testu aerofobije penju se na toranj visine 18 metara i šetaju njegovim rubom.
Onima koji prođu testiranje slijedi svakodnevni vojnički dril u trajanju od 16 do 18 sati - tjelesne vježbe, dugotrajno hodanje, trčanje, vojnička znanja. Dril je nemilosrdan i u toj fazi otpada najviše kandidata. Posljednji tjedan četvrte faze “pakleni je tjedan”. Prva tri dana polaznici spavaju po četiri sata, a onda slijedi finiš - 80 sati bez sna. Višekilometarske ophodnje, gađanje iz svih vrsta naoružanja, konstantne uzbune. Nakon neprekidnog 80-satnog drila slijede četverosatne vježbe fizičke izdržljivosti. Oni koji prođu nagrađuju se sa sedam sati neprekidnog sna i ulaskom u posljednju fazu - commando obuku.
Najzahtjevniji dio obuke je provođenje stalne operacije te zarobljavanje i ispitivanje. Jedna grupa kandidata je tri tjedna na terenu, a druga je grupa iskusnih vojnika pokušava pronaći. Potom slijede tri dana zarobljavanja i ispitivanja. Scenarij rade vojni obavještajci. Tri dana su zavezani s povezom preko očiju. Ponekad im tijekom “zarobljavanja” 24 sata neprekidno na razglas puštaju tekstove Kurana, potapaju im glavu u vodu i slično. Oni koji sve izdrže polažu zakletvu, dobivaju zelenu beretku i postaju commando. No, to je tek ulaznica za ulazak u ZSS. Nakon toga slijedi dvogodišnja obuka. Tek kad to završe, spremni su za operativne akcije.
Moraju znati funkcionirati pod stresom, postati vođe. Ovo nije obuka vojnika, nego obuka ratnika, tvrde njihovi instruktori. A njihove zadaće su ubacivanje u dubinu neprijateljskog teritorija, borba protiv terorista, operacije u urbanim područjima, ali i obučavanje pripadnika savezničkih snaga. Upravo to danas u Afganistanu rade 23 pripadnika ZSS-a. Osim u Afganistanu, pripadnici postrojbe bili su u Čadu. Sjedište postrojbe je u Delnicama, a zapovjednik postrojbe je general Perica Turalija. (Krešimir Žabec)