Za Mostar kažu da je grad koji je ogledni primjer sudara kultura.
Istočna strana rijeke Neretve prepuna je džamija. Ima ih na svakih par stotina metara. S one zapadne strane odgovorili su najvišim crkevnim tornjem kojeg smo ikad vidjeli. Franjevačka crkva smještena je u blizni linije koja je dijelila Hrvate i muslimane za vrijeme rata.
Bez sloge i jedinstva
Grad koji je prije rata bio sjecište dviju kultura i tri vjere danas je razjedinjen više nego ikada. Srba je ostalo malo. Većinski narod Hrvati su na zapadnoj obali, muslimani na onoj istočnoj. I jedni i drugi će preko mosta samo ako se mora. I zato je presuda iz Haaga, tumače mnogi, još jedan čavao u lijes međuljudskih odnosa u Mostaru.
- Nažalost, ovakva presuda će i dalje održavati ionako velike tenzije. Pogotovo to obrazloženje prema kojem ispada da su Hrvati najveći krivci za rat u BiH - dojam je koji nosi Ljubo Bešlić, gradonačelnik Mostara. Dok priča, djeluje odsutno. Razočaran je obrazloženjem kako je 90-ih u Hercegovini provođen zločinački pothvat.
- Ako ovoj djeci Mostara svijet iz Haaga poruči kako su im očevi bili u zločinačkom pothvatu, kako očekivati da razmišljaju razumno? Oni su obilježeni i to bi za posljedicu moglo donijeti iseljavanje Hrvata. Bojim se takvog epiloga. Strašno se bojim - otkriva Bešlić svoje strahove.
SPECIJALNI IZVJEŠTAJ REPORTERKE JUTARNJEG IZ HAAGA: PRLIĆU 25, STOJIĆU 20, PRALJKU 20, PETKOVIĆU 20, ĆORIĆU 16, A PUŠIĆU 10 GODINA! TUĐMAN JE VODIO UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT! Teške kazne čelnicima Herceg Bosne
Potvrđeni pesimizam
Uoči presude nekoliko smo dana boravili u Hercegovini. Dojam je bio da su Hrvati očekivali kako će “šestorka” biti osuđena. Međutim, visina kazne i pogotovo taj pojam “udruženi zločinački pothvat” je nešto što nije nosio niti najcrnji scenarij...
- Htjeli su da budemo manjina u ovoj zemlji, a na koncu smo ispali zločinci. I kako sada voditi ovaj grad? Recite mi vi, jer ja ne znam - uzdahnuo je Bešlić. Pričao nam je kako je situacija složena da složenija ne može biti, ali da je to križ koji on mora nositi. Nada se pomoći Zagreba. Do sada je Hrvatska imala maćehinski odnos prema Hercegovini.
- Valjda će se to sada promijeniti - zaključio je gradonačelnik kojeg smo ostavili u njegovim mislima i zaputili se “preko mosta”. Prije toga su nam savjetovali da automobil s imotskim registracijama ostavimo na sigurnom.
- Imotski im je povijesno trn u oku. Tamo je bio sukob Turaka i Mlečana i ondje su zaustavljeni. Granica je određena ispaljivanjem topovske kugle s Hasanaginičine kule u Imotskom - priča nam djelatnik na benzinskoj postaji koji očito nije sjedio na ušima na satovima povijesti. Poslušali smo ga i pješice krenuli prema Starom mostu. Rijeka turista identična je onoj koju smo ostavili u Međugorju. I stav prema presudi je zajednički: nitko je, naime, nije htio komentirati.
Ne krije oduševljenje
- A šta da kažemo? Nađite Nedžada, on će vam pričati - bila je rečenica na koju smo naišli u muslimanskom dijelu Mostara. Nedžad Kasumović živi pored Starog mosta. Znaju ga svi u toj “mahali”. Uostalom, zna ga i cijeli svijet jer je autor snimke rušenja Starog mosta, simbola grada na Neretvi. Kasumović i dalje živi u rodnoj kući. Supruga Suzana je Hrvatica. Iz Škabrnje je pored Zadra.
- A kažu da u Mostaru nema suživota Hrvata i muslimana. Pogledajte kako mi je supruga lijepa - rekao nam je Kasumović i pozvao nas da sjednemo. Za razliku od Bešlića, on je oduševljen presudom. I to ne pokušava sakriti. Posebno je zadovoljan obrazloženjem.
- Bio je zločinački pothvat. Hrvati su izvršili agresiju. Znam da moji sugrađani s desne strane obale to ne žele prihvatiti, ali to je tako - kaže nam domaćin koji među osuđenom šestorkom u Haagu ima i gimnazijskog prijatelja. Bivšeg.
- Vidiš ovaj auto - pokazuje nam na Ford iz 1975. parkiran u dvorištu i nastavlja:
- U tom Fordu smo se Jadranko Prlić i ja vozili dok smo bili mladi. Bio je inteligentan momak. Gimnaziju je završio u roku od dvije godine. Ipak, očito ne dovoljno pametan kada je u ratu činio to što je već činio - priča nam Kasumović koji se vidno uzbudi na svaki spomen Starog mosta.
- Kaže Praljak da je to bio legitiman vojni cilj. Ma nemoj? Ali, ne zamjeram mu. Čovjek ima dijagnozu. Ovdje ti je, jarane moj, bilo isto kao u Sarajevu. Živjeli smo kao pećinski ljudi. Zubi su mi otišli od bijede s kojom smo bili suočeni, a taj most nas je održavao živima - tvrdi autor snimke kojom počinje čuveni dokumentarni film “Smrt Jugoslavije”. Sada je kamera u muzeju...
Bez ulične euforije
- Rekao mi je Alija Izetbegović da je moja snimka promijenila tijek rata. Neka je, ali bolje ga nije bilo - kaže nam.
Presudu, tvrdi on, nije imao živaca slušati. - Rekao sam Suzani da idem oprati auto. Euforija? Ma nema je. Samo su ljude podsjetili na žrtve. A Mostar ti je bio čudo za život. Siguran sam da je 90 posto Hrvata plakalo kada ga je Praljak bešćutno srušio. I zato sam zadovoljan presudom, i neka ostane takva - zaključio je naš sugovornik na kraju.