StoryEditor
EKSKLUZIVNO

Jutarnji u žutom vlaku s Česima: ‘Unijeli su 2000 boca piva, tulum je trajao sve do Ljubljane‘

Prvi noćni vlak na relaciji Prag-Rijeka dupkom je pun: iz kupea odzvanjaju salve dječjeg i odraslog smijeha
 Boris Kovačev/Cropix

Žuti vlak kotrljao se negdje između Brna i Břeclava kada mi je 48-godišnji Radim Jančura otkrio tajnu o češkim turistima.
“Znaš, kad se u Egiptu dogodi teroristički napad, onda većina ljudi odluči da neko vrijeme neće putovati u Afriku. Osim Čeha. Oni kažu: baš bismo mogli u Egipat, sad su tamo masovno pale cijene, a kolika je mogućnost da rokne dvaput zaredom?” govori mi uz šeretski osmijeh te otpije gutljaj češkog piva.

Dvanaest vagona prepunih čeških muškaraca, žena i djece koji su samo dva sata prije toga započeli svoje 15-satno putovanje vlakom prema Jadranu najbolji su dokaz da se Jančura uopće ne šali.

image
Radim Jančura, vlasnik RegioJeta
Boris Kovacev/Cropix

Prvi noćni vlak na relaciji Prag - Rijeka dupkom je pun: iz kupea odzvanjaju salve dječjeg i odrasloga smijeha, u prolazima između vagona ćaska se uz pivo i vino čekajući prvu stanicu na kojoj je moguće istrčati iz vlaka i povući dim cigarete, s kolica koje guraju nasmijane stjuardese dopire ritmičko zveckanje praznih boca dokrajčenih i prije nego što je vlak stigao do Brna.

To će biti prva od ukupno devet stanica na noćnom putovanju iz Češke prema Kvarneru, liniji za koju je u trenutku našeg ukrcaja već bilo prodano više od 30 tisuća karata. A na internetskim stranicama privatnog češkog željezničkog operatera RegioJeta, kojemu je Jančura vlasnik, sve je teže pronaći mjesto u kupeu na vezi koja je postala slavnija nego Madonna u vremenima kad je medijima pokazivala gole grudi i međunožje.

image
Boris Kovacev/Cropix

Pravi Hollywood

Doista, teško je zamisliti da bi pojava jednog vlaka mogla uzrokovati takvu medijsku pompu kakvom su domaća i češka javnost bombardirane posljednjih tjedana, da bi dvanaest vagona s praškoga glavnog kolodvora hrvatski i slovački veleposlanici ispraćali uz cvijeće i sa suzama u očima, a nabrijani Česi u kupee uskakali s prigodnim majicama na kojima su si dali čak otisnuti parole o putovanju na Jadran.

Već tamo na kolodvoru dvije su obitelji, baš te s majicama na kojima piše “vlakem k moři”, okružene češkim i domaćim novinarima koji ih, kao da je to nešto neobično što ljudi imaju potrebu ljetovati, zasipaju pitanjima kako planiraju preživjeti 15 sati puta s petero djece.

“Uz pomoć alkohola i tableta”, viče nam mlađahni Čeh te u zrak podigne najlonsku vrećicu koja je ispunjena bocama piva i vina.

Otkriva nam kako na Jadran zapravo putuju četiri obitelji: dvije idu automobilom, a dvije su kupile karte za noćni vlak shvativši da im je to najjeftinija verzija kako se dokopati Jadrana.

Uz sve to, djeci su pred početak putovanja priuštili tretman holivudskih zvijezda: dok vuku teške kofere i vrećice prema trećem peronu odakle će točno u 17.20 sati započeti njihovo putovanje za Jadran, cijelim putem u stopu ih prate kamere, djeca u letu daju izjave, skidaju maske da ih bolje snime te s čela brišu graške znoja, nastale kao mješavina sparine i napadne rasvjete.
“Ne, nismo znali da će nas dočekati horde novinara, baš vam hvala na tome”, ironičan je onaj isti Čeh s alkoholom i tabletama dok supruzi dodaje kofere preko stepenica.

image
Boris Kovacev/Cropix

Doduše, da su znali kakav će interes medija privući ta prva veza između Praga i Rijeke, moguće da bi mnogi putnici radije odabrali putovanje odgoditi za dva, tri dana, kad se kupeima vlaka neće povlačiti horde čeških i jedan par hrvatskih medija, žednih izjava tih neobičnih kreatura koje, pandemiji usprkos, i dalje inzistiraju odlaziti na odmor, pristajući se pritom gužvati u kupeima s potpunim strancima, dijeliti piće i grickalice, a iza ponoći na svoje ležajeve navući posteljinu pa u društvu potpunih stranaca zahrkati na noćnoj vožnji prema dugoočekivanom odmoru.

Baš tako opušteni su dvadesetogodišnjaci Jiři i Dominika koje ćemo na našoj šetnji vagonima zateći zagrljene u kupeu.
Po dolasku u Rijeku, ukrcat će se na autobus prema Zadru gdje planiraju provesti romantični godišnji odmor.

image
Jiři i Dominika
Boris Kovacev/Cropix

“Bio sam već u Hrvatskoj i tada sam putovao autobusom, no vlak je puno bolja opcija. Možeš prošetati, otići na toalet kad god želiš, jednostavno je ugodnije. Evo, uzeli smo kupe što znači da ćemo moći i spavati, a to nam puno znači kad ujutro stignemo u Hrvatsku jer ćemo biti odmorni”, pojašnjava mi Jiři dok zajedno s Domenikom na lice navlači plavu masku.

Pojašnjava mi kako u Češkoj, u jednom gradu na sjeveru zemlje, radi kao recepcionar u hotelu u sklopu Zoološkog vrta.
“Ha, da, to je hotel i za životinje i za ljude”, umire od smijeha, dajući mi do znanja kako se i drugi obično čude tom neobičnom spoju hotelijerstva i divljih zvijeri.

image
Boris Kovacev/Cropix

Hašekovi romani

Ispitujem ga malo kako se drži češki turizam u ovim vremenima kad ljudi iznimno malo putuju, no Jiři me uvjerava kako je kod njega posve drugačija situacija: hotel je potpuno bukiran sve do kraja rujna, nikad nisu radili bolje, a Jiři pretpostavlja da je to zbog velike količine Čeha koji će ove godine, umjesto u strane zemlje, na odmor radije poći negdje unutar vlastitih granica.

On i Domenika nisu među takvima, uvjeravajući nas kako se korone ne boje te da cijelu paniku smatraju pretjeranom, a slično će, vidjet ćemo kasnije na svim vijestima, taman u vrijeme našeg razgovora demonstrirati i dvije tisuće Pražana i turista okupljenih u centru grada.

Baš negdje u trenutku kad će naš žuti vlak vući prema Bratislavi, na Karlovu mostu bit će namontiran pola kilometra dugačak stol oko kojeg će se okupiti više od dvije tisuće posjetitelja željnih svijetu poručiti kako je borba protiv pandemije gotova - a razdoblje godišnjih odmora upravo počinje.

U taj smo se iznimno hrabri češki stav prema virusu koji je zadnjih mjeseci paralizirao dobar dio svijeta dosta plastično mogli uvjeriti gotovo na svakom kilometru našeg uzbudljivog putovanja na kojem su maske užurbano padale kako je sunce zalazilo iza horizonta, a hodnici vagona, baš kao da na svijetu nema nikakvih briga, pod okriljem noći sve više podsjećali na prizore praških gostionica u kakvima su vrijeme tratili neki od najzabavnijih likova iz Hašekovih romana.

image

 
Boris Kovačev/Cropix

Ipak, još za dana u jednom od kupea naletjet ćemo na češku obitelj Kamenar koja se na putovanje prema Jadranu zaputila s dvoje djece.

“Ma ne, ne bojimo se korone, pa u Hrvatskoj je odlična situacija, puno bolja nego kod nas u domovini”, smije se Jitka Kamenarova dok promatra djecu koja u vlaku naprosto uživaju.

image
Jitka Kamenarova s obitelji
Boris Kovacev/Cropix

Obitelj je osmislila detaljan plan: po dolasku u Rijeku, uzimaju rent-a-car kojim prvo odlaze u Senj, potom su na redu Plitvička jezera, a odmor će okončati s nekoliko dana u Rovinju.

“Za nas je ovaj vlak idealan, puno je jeftinije i ugodnije putovati nego autobusom ili vlastitim automobilom, a djeca su izvan sebe od sreće. O novcu i uštedi da ne govorim”, kaže mi moja sugovornica.

Slična će kombinacija primamljive cijene i ljubavi prema vlakovima na putovanje motivirati Jaroslava i Lenku, par iz Praga koji će smještaj pronaći u kupeu odmah iza Kamenarovih.

Dobro, Jaroslav mi otkriva kako je usput i zaposlenik RegioJeta, no na putovanje s djevojkom zaputio se u privatnom aranžmanu i o vlastiti trošak, planirajući pritom posjetiti Ogulin, Plitvice i Velebit, a cijelu priču zaokružiti brčkanjem na plažama Vodica.

image
Boris Kovacev/Cropix

“Obožavam vlakove, zbilja sam fasciniran tim prijevoznim sredstvom pa sam smatrao da bi bilo suludo propustiti priliku za tako jeftin novac otići na godišnji odmor”, kaže Jaroslav pa nastavi kartati s djevojkom.

Jančura će mi kasnije odati kako je njegova linija prema Rijeci, u narodu poznatija kao “žuti vlak”, doslovno nastala zahvaljujući koroni.

Češki privatni željeznički operater nije htio čekati da se situacija s pandemijom sama od sebe popravi nego je, svjestan kako uvijek treba biti aktivan na tržištu, deficit na međunarodnim autobusnim i vlak linijama prema Beču i Bratislavi odlučio zamijeniti direktnom linijom prema češkom omiljenom tržištu, Jadranu.

Cijeli koncept osmišljen je kao svojevrsna željeznička verzija low cost aviooperatera, poput Ryanaira ili EasyJeta, s iznimkom što putnici na RegioJetu dobivaju iznimno kvalitetnu uslugu, posebno u odnosu na niske cijene kojima se ovaj operater ponosi.

“Gledaj, to je budućnost putovanja i mi na tržištu radimo nešto slično onome što su državnim avioindustrijama napravile pojave low-costera, ukazavši im da putovanja ne trebaju biti enormno skupa te da se cijela priča može organizirati za manje novca, a da ona i dalje bude profitabilna”, pojašnjava mi osnivač RegioJeta, inače najveći konkurent državnog mastodonta Česke drahy (Češke željeznice).

Jančura pritom inzistira kako RegioJet za liniju prema Rijeci ne dobiva niti krune subvencije od češke ili hrvatske države, što bi značilo da su cijene od 50 eura za povratnu kartu u potpunosti tržišne, i to s uračunatim doručkom za svakog putnika, kroasanom i kavom ili čajem po izboru koji se poslužuje u jutarnjim satima, nedugo nakon što vlak napusti stanicu u Ljubljani.
“Itekako smo profitabilni. Ne tako da se masovno obogatimo, ali sasvim dovoljno da normalno poslujemo.

Žao nam je jedino što nije bilo moguće liniju organizirati prema Splitu, što bi putnicima bilo praktičnije, no s obzirom na to da pruga od Ogulina nije elektrificirana, morali smo odabrati varijantu prema Kvarneru”, kaže mi Jančura koji je svoj biznis počeo još kao student.

Putniku doista ne treba dugo kako bi primijetio da je Jančura vrlo mudro na svoj željeznički biznis preslikao uspješni biznis zračnih low-costera.

Umjesto staromodnih konduktera s brkovima i trbusima, putnike ovdje po dolasku na peron dočekuju mladi stjuardi i stjuardese odjeveni u tipične RegioJetove odore - roza košulje kratkih rukava i sive hlače, odnosno suknje iznad koljena, uz obavezne potpetice, uredne kose i osmijehe na licu koji se ne mogu sakriti niti maskama.

image
novinarka Jutarnjeg lista Dora Koretić u vlaku
 
Boris Kovacev/Cropix

Četiri boce po glavi

Najniža cijena povratne karte od kakvih 44 eura pritom će se odnositi na verziju low-cost vagona koja će među putnicima biti iznimno popularna, usprkos činjenici da ovdje vrijeme provode u prostoriji sa 60-ak stranaca, bez televizije ili mogućnosti ležanja, ali i dalje u ugodno klimatiziranom prostoru te s internetskom vezom koja će sasvim solidno raditi sve do krajnjeg odredišta.

Ipak, za već 50-ak eura moguće je dobiti mjesto u standardnom kupeu za šest osoba, također klimatiziranom. Povratna karta za spavaća kola za četiri osobe može se dobiti za 60 eura po osobi, a oko 180 eura koštat će zakup spavaćih kola za četiri osobe koji će putnicima koji se žele osamiti garantirati mir i privatnost.

Osim toga, moguće je putovati i business klasom, a na vlaku postoji i opcija takozvanog dječjeg kupea, svojevrsne igraonice koja ne ovom putovanju baš i nije bila tražena.

Jančura neće lagati niti kad će mi kazati da su cijene jela i pića na njegovu vlaku izuzetno povoljne.

Teško je razumjeti kako im se to isplati, ali boca piva u žutom vlakom košta 80 centa, bočica od dva i pol deci izuzetno dobrog portugalskog crnog vina stoji dva eura, kroasan sa sirom i salamom može se dobiti za euro, a za salatu od tune i tjestenine treba izdvojiti dva eura.

image
Boris Kovacev/Cropix

Ipak, najveći hit na vlaku je sushi, set od 260 grama zamotuljaka od riže umotanih u sirovu ribu po kojima je RegioJetov žuti vlak nadaleko poznat, usprkos činjenici da dolazi iz zemlje koja se, barem kad je u pitanju gastronomija, ponosi svojim umacima, knedličkima, polpetama od krumpira i kupusom.

Primjećujem kako od hrane ipak nešto bolje idu pića na kojima se nije štedjelo: prije polaska sa stanice, u vlak je ukrcano dvije tisuće boca piva, zbog čega će se Jančura cijelim putem šaliti kako put od Praga do Rijeke traje “četiri boce po glavi”, no ovdje ipak treba pribrojati i svo ono ilegalno piće koje su neposlušni češki putnici, iako je to strogo zabranjeno, skrivećki ukrcali na vlak.

Pa ipak, RegioJetovi stjuardi, od kojih je svaki zadužen za tri vagona, jedva stižu poslužiti putnike koji su se, kako to i priliči kada ideš na odmor, odlučili do kraja osloboditi.

“Želite li nešto pojesti ili popiti?” kucaju po vratima kupea gurajući pritom pretrpana kolica iz kojih vire kroasani, papirnate čaše za kavu i vrhovi bočica od vina.

image
Boris Kovačev/Cropix

Jednom od njih pomoći ćemo ta pretrpana kolica prevesti preko spoja između dva vagona gdje kotačići zapinju, a boce zveckaju najavljujući putnicima kako im se dugoočekivano osvježenje sve više približava.

Hrvat kao stjuard

Među tim vrijednim stjuardima uspijevamo pronaći i Hrvata Željka koji nam otkriva kako mu je posao na prvoj liniji prema Rijeci povjeren iz razloga što je kompaniji trebao netko tko će upute na razglasu, nakon češke najave, prevesti na hrvatski.

image
stjuard Željko
 
Boris Kovacev/Cropix

“A eto, što da ti kažem, očito baš jako volim Slavenke. Prva žena mi je bila Slovakinja, zbog čega sam se preselio u Slovačku, potom sam oženio Čehinju i došao u Češku, a tamo sam, evo ima sad već šest godina, pronašao posao u RegioJetu. Ova linija je apsolutni hit jer smo mi zbilja bez premca najpovoljnija opcija za putovanje mnogim Česima. Istina, traje ta vožnja 15 sati, ali u vlaku vlada neka atmosfera zbog koje ljudima nije problem tako dugo putovati”, pojašnjava nam dok ga u prolazu prekidamo u njegovu poslu.

Odmorit će se tek nakon ponoći, kada u ludom vlaku službeno počinje noćni režim: svjetla postanu zagušena, ukidaju se obavijesti preko razglasa, a od putnika se očekuje da malo stišaju svoje razuzdane zabave, tamo negdje do šest sati ujutro kada će im svima biti poslužen doručak.

Ipak, do ponoći će se većina stjuarda pošteno naraditi, a mnogi i rasrditi kad budu shvatili da im zločesti češki putnici, kad posluge nema u blizini, s posebnim ključem koji su kupili za 30 kuna ulaze u kuhinju i kradu alkohol.

image
Boris Kovacev/Cropix

“Ma zamisli, molim te, oni plate za ključ kako bi mogli zaključati kupe, ali shvatili su da taj isti ključ otvara i vrata kuhinje pa iz nje, kad nikoga nema u blizini, naprosto uzmu što požele”, nesretni su neki od stjuarda i stjuardesa koji su nam se povjerili.
Za razliku od njih, dok vlakom prolazimo kroz mađarske ravnice, putnici su sve opušteniji i brbljaviji, ne samo među sobom nego i s novinarima.

“Zamisli, uopće se ne poznajemo, a uspostavilo se da smo svi troje iz Hradec Kralova”, viče mi Ondra i predstavlja svoje suputnike, češki par Filipa i Kristinu.

image
češki par Filip i Kristina s prijateljem Ondrom
 
Boris Kovacev/Cropix

U ruci drži bocu piva, osmijeh je razvukao od uha do uha i čini se kao da ga baš ništa ne može odvratiti od toga da se na odmoru dobro zabavi.

Za razliku od Filipa i Kristine koji će nakon Rijeke autobusom produljiti na Krk, Ondra mi priznaje kako Hrvatska, nažalost, uopće nije njegova krajnja destinacija.

“Moj krajnji cilj zapravo je Italija koju s prijateljem planiram proputovati biciklom. Dakle, izlazim iz vlaka u Rijeci, tamo će me dočekati frend, a potom pičimo biciklima prema Veneciji i ostatku Italije. Moj prijatelj upravo sada biciklom prelazi preko Alpa, sam samcat, a ja sam zaključio kako je Alpe bolje prelaziti vlakom”, kroz smijeh mi priča te otpija novi gutljaj piva.
Odličnog je raspoloženja, ali se ne može mjeriti s nešto mlađom ekipom koja, samo dva kupea dalje, slini po boci votke kao da je posljednja na svijetu.

image
Boris Kovacev/Cropix

Zastoj u Opatiji

Natiskalo ih se u tu malu kabinu sedam mladića i jedna djevojka, na mobitelu spojenom na zvučnik puštaju glazbu, a kad ugledaju kameru stanu mahati rukama u zrak preklinjući da ih slikamo.

Teško je s njima razgovarati, ali ne treba niti pretjerano dvojiti kamo putuju.

“Zrće, Zrće...”, viču uglas mladići polijevajući se bocom alkohola i nudeći nas da otpijemo gutljaj.

Previše je to epidemiološki nesigurna situacija pa se brzo udaljujemo prema svojoj kabini s obzirom na to da je u vlaku već nastupio noćni režim, a dobar dio putnika navukao zavjese i zaključao kabine.

I mi ćemo poći na počinak koji će se uspostaviti skroz ugodnim - konstrukcija će bez stajanja kliziti kroz noć sve do Ljubljane pa neće biti problem zaspati, osim možda u onim prednjim dijelovima vlaka u kojima će češka mladež odlučiti da nema predaje sve do hrvatsko-slovenske granice.

image
Boris Kovačev/Cropix

Tamo vlak stiže oko osam sati ujutro, a iako je predviđeno da na riječki kolodvor ukližemo 15 minuta do devet sati, brzo shvaćamo kako će nadaleko poznata hrvatska nonšalancija i ovoga puta pomrsiti račune.

“Pa što toliko stojimo?” vičem s prozora zaposleniku Hrvatskih željeznica koji me umiruje da krećemo već za tri minute.
Dvadeset minuta kasnije žuta se grdosija i dalje ne miče s graničnog prijelaza Šapjane.

“Znate ono maloprije kad sam vam rekao da krećemo za tri minute? E, pa sad zbilja krećemo za tri minute”, već je i njemu smiješno.

image
stjuard Željko
 
Boris Kovacev/Cropix

Putnici su već lagano nervozni, a taman kad će s prozora vlaka izviriti prilično ljutita glava šefa RegioJeta, vlak će napustiti granični prijelaz te nastaviti svoj put prema glavnom riječkom kolodvoru.

Prije toga treba još stati na željezničkoj postaji Opatija - Matulji, gdje će 180 putnika preuzeti autobusi kako bi ih dovezli do njihovih konačnih destinacija, a ostatak od 300-tinjak čeških turista u autobuse će se ukrcati u Rijeci.

Tamo pak isti tretman kao i na praškom kolodvoru: dok putnici sneni i krmeljavi ispadaju iz vagona, hrvatski novinari pod njuške im guraju šarene mikrofone, kamermani se ustrčali peronima, Jančuru dočekuju poput spasitelja.

S koronom ili bez, šef RegioJeta obećava mi da će žuti vlak za Jadran iz Češke voziti i sljedeće godine.

A ja mu pak, svjesna hrvatske zaboravljivosti, teško mogu garantirati da će ga i tada tako lijepo dočekati...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. srpanj 2020 16:05