Baš usred predsjedničkih nominacija u SDP-u osvanule su, evo, ležerne fotografije bivšega stranačkog šefa Davora Bernardića kako s blaženim izrazom djetinje bezbrižnosti pozira s prijateljem u zabavnom parku Gardaland.
Nebitno kad je to bilo i pod kojim okolnostima; niti nam je namjera Bernardićev odmor na bilo koji način propitkivati, analizirati ili problematizirati, čak ni u odnosu na epidemiju ili epidemiološki bonton putovanja i ponašanja. Ono za što će nam ovdje ipak poslužiti ta duhovita fotografija preplanulog i opuštenog političkog prvaka, koji je upravo izgubio izbore, jest da simbolično podvučemo kolika je trenutačno stvarna razina interesa za bavljenje ozbiljnom, aktivnom, izvršnom politikom u Hrvatskoj.
Previše je signala da su promijenjene okolnosti, i to ne samo zbog korone, značajno ohladile ambicije pojedinaca za uključivanje u političku borbu i nadmetanje.
U SDP-u se to vidi već prema popisu predsjedničkih kandidata: oni najambiciozniji rivali, iz starijih i mlađih generacija, od dvojice Ostojića i Komadine, preko Hajdaša i Zmajlovića, do Miše Krstičevića, izmaknuli su se iz borbe za sam vrh stranke. Ovu rundu iz nekog razloga žele preskočiti, a tek neki od njih pokušat će se ugurati na sporedne stranačke funkcije.
I Bernardiću je prva reakcija nakon izbornog poraza bila da bi čak mogao sasvim napustiti politiku, ali se predomislio čim je prespavao i osvijestio kako od politike živi već dvadesetak godina i da drugo vjerojatno niti ne zna raditi.
Nije tako samo u SDP-u.
U HDZ-u je utihnula sva unutarstranačka opozicija, ne sjećamo se kad smo zadnji put čuli ili vidjeli Milijana Brkića ili Miru Kovača.
S desnice gotovo da nema glasa, tu i tamo izađe neki pisani proglas Domovinskog pokreta, toliko da ne bude baš jako nepristojno što su do jučer tvrdili kako će povesti zemlju u nove pobjede i blagostanje, a već danas nemaju ni ideje ni inicijative.
Sam Škoro, hvala Bogu, suzdržava se političke govorancije koliko god može. Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović govorit će ako treba sat i pol o olimpijskom duhu sportaša, samo da je nitko ne pita ništa o domaćoj politici. Kolakušića se više nitko ne sjeća, za Pernara nitko ne pita, Bunjac se javlja iz Irske, ni “ž” od Željke Markić ili Karamarka.
Posmicani HDZ-ovi ministri velikih ambicija, poput Kujundžića ili Gorana Marića, nestali su kao da ih nikad nije bilo. Pala je čak i Bandićeva energija političkog samoodržanja, Ivo Josipović već dugo nije osnovao nikakvu političku stranku, nema ni liječnika Nikice Gabrića, a i sam predsjednik države voli naglasiti neobaveznost svoje funkcije. Ne pojavljuju se ozbiljni izazivači ni za velike gradove, poput Osijeka, Rijeke ili Splita, premda su lokalni izbori tu pred vratima.
Jedina uočljiva ambicija u politici momentalno kulja kroz antibandićevski pokret Možemo. Od cijele opozicije samo se kod njihovih ljudi može uočiti stvarna želja da preuzmu dio odgovornosti, da dođu na kritične izvršne pozicije i suoče se s problemima. Ovdje, jasno, govorimo isključivo o interesu i motivaciji.
Zašto, dakle, u ovom vremenu odgovorne političke funkcije više nisu atraktivne kao što su nekad bile?
Može li biti da je to samo zbog korone i zbog straha od izazova koje nosi vrijeme ekonomskog urušavanja i zdravstvene neizvjesnosti?
Čini se da ipak nije samo to. Politika je i prije korone počela uskraćivati zadovoljstvo mnogima koji su u nju ulazili isključivo ili pretežno s motivima koji su izvan sfere javnog interesa. Ona se, premda smo i dalje daleko od ideala, ipak s vremenom morala mijenjati u smjeru veće usklađenosti s interesima građana. Javnost, a tu je najveća zasluga medija, postala je puno osjetljivija na sve manifestacije zloporabe političke moći i pozicija. Na namještanja poslova, na rođačka zapošljavanja, na skupe limuzine, raskalašene ručkove, nepotrebne poklone, na gomilanja privatnih nekretnina i imovine, na sve oblike pogodovanja, stranačke trgovine i žetončiće...
Prokazivanje i razvijanje prezrivosti prema tim oblicima bavljenja ovim poslom natjerali su brojne političare da migriraju iz te profesije. Stranke su s vremenom postale siromašnije, javni fondovi došli su pod veću kontrolu nego što je to bilo ranije, naročito oni koji se dijelom pune novcem iz zajedničkih EU izvora. Pored svega toga, potres i korona učinili su i očekivanja od politike nepodnošljivima za mnoge aktere tog javnog posla. Biti političar na nekoj funkciji u Hrvatskoj nije na isti način privlačno kao što je bilo prije desetljeće, dva, tri, ili čak prije samo nekoliko godina.
Ključna je dilema hoće li se taj proces nastaviti i hoće li politika u budućnosti biti sve više popunjavana ljudima koji vide izazov u povećavanju kvalitete života zajednice, a ne u udovoljavanju osobnim materijalnim željama. Ili će se pri prvoj sljedećoj novoj fazi “blagostanja” sve “resetirati” na staro i naopako. Hoće li se politika opet osloniti na one koji se najlakše dogovaraju uz “Cavalleriju rusticanu” u Veroni ili će s vremenom ipak dorasti ovi kojima je lijepo i u Gardalandu?