StoryEditor
PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Kad čovjek gleda Plenkovića, na um mu ne padaju ni Tuđman ni Sanader, već jedan drugi političar

Ne znam vidite li i vi tu neke sličnosti. Ako da, povucite crte između točaka. Dobit ćete sliku - sliku koja ne izgleda obećavajuće.
Andrej Plenković
 Goran Mehkek/Cropix
Objavljeno: 11. srpanj 2020. 20:21

Tijekom tri desetljeća demokracije večeri nakon parlamentarnih izbora obično su bile večeri vrućih glava. Bili su to trenuci kad su se grizli nokti i čupale kose, kad se u krevet odlazilo pijan od ushita ili s gvaljom revolta u želucu. Tko god bio desni ili lijevi, porazi su ga boljeli, pobjede radovale.

Prošlotjedna večer parlamentarnih izbora bila je po nečemu jedinstvena: naime, bila je potpuno lišena takvih osjećanja. Bila je to večer u kojoj nitko nije strašno žalio što je izgubio, niti se strašno radovao pobjedi. Konzervativni građani Hrvatske otišli su u krevet sretni što nije pobijedila ljevica. Liberalniji glasači otišli su u krevet s utjehom što je zastrašujući Škorin politički projekt obesmišljen u startu jer nije postao faktor u sklapanju vlasti.

Lijevi i liberalni tješili su se što na razvalinama SDP-a u parlament ulaze obećavajući projekti Možemo! i Pametno/STRIP, a desni su mogli biti zadovoljni što su tri jake desne političke grupacije demonstrirale kako zemlja sa svakim novim ciklusom izbora postaje sve konzervativnija. Hrvatska je te večeri izabrala kontinuitet sigurnosti - reći će jedni, ili kontinuitet letargije i tavorenja - reći će drugi. Začudo, nikoga to nije ni jako unesrećilo, ni usrećilo. Kao da je Veliki Dedramatizator Andrej Plenković do kraja uspio u svojoj dedramatizatorskoj misiji. Najveći Politički Apaurin Hrvatske uspio je do kraja apaurinizirati političku scenu, isisavši iz nje zadnji srh strasti, pa čak i elementarnu emociju.

A do prije samo sedam dana nije izgledalo tako. Široka koalicija oko SDP-a brusila se da svrgne HDZ-ovu vlast. Restart je najavljivao konačni udar na premijera kojem - poručivali su - anemija nije samo dijagnoza u vojnoj knjižici, nego i karakterna osobina. Na drugoj strani - onoj suverenističkoj - ovi su se izbori najavljivali kao konačni obračun s nenarodnim oktroiranim tehnokratima, s “Hrvatima nahvao” i ubačenim titoističkim krticama. Trebao je to - pogotovo - biti obračun s čovjekom kojeg desnica poima kao lakeja Merkel i Von der Leyen - dakle, s “briselskim ćatom”.

Od toga nije bilo ništa. Nakon cijele te fertutme Plenković je izišao kao pobjednik, i to još komforniji pobjednik nego prije četiri godine. Nisu mu naškodile ni vjetroelektrane, ni grupe Borg, ni Rimac, ni Žalac, ni toleriranje nacističkih pozdrava, ni toleriranje crvenih zvijezda na riječkom neboderu.

I dok čovjek promatra taj fenomen Plenkovićeve misteriozne nepoderivosti, ne može se ne zapitati - jesu li Plenkovićevi feleri zapravo ono što glasači hoće? Jesu li Plenkovića politički protivnici, kudeći ga, zapravo - nehotice prodavali? Je li Plenković uspio ne unatoč tome što je “anemičan”, kunktator, prevrnuti sin crvene buržoazije, euroatlantski podložnik i “briselski ćato”, nego - upravo zato što je sve to?

Tri desetljeća Hrvati se svađaju oko toga jesu li ustaše ili partizani. Tolika se društvena i medijska energija potrošila oko samodefinicije hrvatske nacije, oko toga jesmo li nacija šovinističkih revolucionarnih jastreba ili, pak, pravdoljubivih, svakom imperiju prkosnih Gubeca i Ivanića. A možda je i jedno i drugo krivo. Možda Hrvati nisu ni ustaše, ni partizani, nego su naprosto u ogromnoj većini domobrani. A Plenković je samo artikulirao taj domobranski impuls i pretvorio ga u političku doktrinu.

Sada - kad je pred nama izglednih osam godina Plenkovićeve kontinuirane vlasti - mogu se jasno razabrati konture te novodomobranske političke doktrine. Za početak, oprez. Nezauzimanje strana. Konzervativni otpor promjenama. Nesklonost novotarijama. Bijeg od ekstrema, ali nipošto i borbeno opiranje ekstremu. Light nacionalizam javnih rituala i budnica, koji je jednako javno monopolistički koliko je i sadržajno isprazan. Konzervativni katolicizam u kulturi i javnom ritualu, koji se oprezno podreže škaricama kad god Crkva pokuša diktirati operativnu politiku.

Fantazija o pripadnosti materinskom Zapadu. Brižljivo povijanje kako vjetar puše. Nagodbenjaštvo i oprezni kompromis. Preletačko mijenjanje strana i ideologija. Pristajanje uz dominantne ideje čak i kad su one na zalazu, tvrdoglavo držanje uz te ideje sve dok sasvim na zađu za obzor. Pristajanje uz velike igrače. Susretljivost prema kolonijalnom pokrovitelju, bio on Marija Terezija ili Angela Merkel. Kad se ovako zbroje stoljetne konstante hrvatske nacionalne ideologije, onda ispada da je Plenković zapravo njihov perfektni, hodajući reprezentant. A mane s kojima su ga ove četiri godine ćuškali slijeva i zdesna - ispada - nisu njegov politički uteg, nego - sviđalo se to nama ili ne - ono što marketinški stručnjaci zovu “selling point”.

Plenković je nanjušio tu dubinski domobransku konstantu hrvatskog mentaliteta i na njoj izgradio političku dominaciju.
Nakon ovih izbora stvari su kristalno jasne. Ako se ne dogodi nešto doista neočekivano, pred nama su još četiri godine te i takve plenkovićevske politike, zvali je mi politikom obazrivog opreza ili gnjilog tavorenja. S tim novim mandatom Plenković će postati najdugovječniji premijer u novijoj hrvatskoj povijesti. Na vlasti će biti dulje nego i jedan čovjek nakon Tuđmana, a njegova će moć biti više personalizirana nego vlast i jednog političara od Tuđmanove smrti.

Nije stoga čudo što ovih dana frcaju medijske usporedbe pa politički komentatori Plenkovića uspoređuju s Tuđmanom (po kontinuitetu vladanja) ili sa Sanaderom (po izbornom uspjehu i zapadnoj usmjerenosti). No, kad čovjek gleda politički uspon, tehniku vladanja i stil Andreja Plenkovića, na um mu pada jedan drugi političar koji je obilježio hrvatsko 20. stoljeće. A taj političar nije ni Tuđman, ni Sanader, ni Tito, ni Hebrang, ni Maček. Taj je političar - Vladimir Bakarić.

U neku ruku, može se reći da je Andrej Plenković za kasni tuđmanizam ono što je Bakarić bio za kasni titoizam. I Plenković i Bakarić u svom su zlatnom trenutku bili (Plenković još uvijek jest) najmoćniji ljudi (S)R Hrvatske. I jedan i drugi bespogovorni su vjernici vlastitih, tada dominantnih ideologija. I jedan i drugi čvrsto su bili usidreni u vlastiti idejni mainstream, bilo da se on kreirao na Dedinju ili u Bruxellesu. I jedan i drugi preuzeli su vodstvo ratno-revolucionarnih stranaka u času kad su one prestale biti i ratne i revolucionarne. I jedan i drugi su ih pretvorili u učinkovite kastinske oligarhije, u dobro nauljene mehanizme moći kod kojih se nikad nije znalo (niti se danas zna) gdje prestaje partija, a gdje počinje izvršna vlast, nogometna vlast, turistička vlast, gdje prestaje politička stranka, a gdje počinje vatrogasna zajednica, Crveni križ, krizni stožer ili veteranska organizacija.

I Bakarić i Plenković svoju su vlast konačno učvrstili nakon perioda ideoloških turbulencija - prvi nakon Deklaracije o jeziku, ‘68. i Maspoka, a drugi nakon šatoraške pobune, klerikalne rekonkviste i niza liberalnih protesta za kratke Karamarkove ere. Prvi od njih - Bakarić - apaurinizirao je to doba nemira tako da je buntovnike suzbio, a onda učinio sve što su oni politički tražili.

Plenković je buntovnike korumpirao, izdijelio im je veteranske apanaže i budžetski novac, da bi se i veterani i Crkva pokupili u kut s izdašnim Judinim škudama i pristali (opet) biti marginalni. I Bakarićeva i Plenkovićeva era ere su nakon što je vladajuća ideologija bila izložena umjetničkom i medijskom propitivanju. U njihovu periodu to propitivanje prestaje. Kao i u Bakarićevo doba, i u Plenkovićevo doba pupa i jača javni ceremonijal, oficijelna ideologija postaje monopolistička, a narativ titoizma/tuđmanizma više se ne propituje ni po rubovima.

Obje epohe o kojima je riječ su ere komemoracija, mimohoda, spomeničke plastike, ere u kojima javni RTV zasipa građane okoštalim produktima kulture oficijelnog sjećanja. Ali, kao i 70-ih, iza te sveprisutnosti javne ideologije stoji stvarna ideološka praznina. Prema vani glasne, neupitne i monopolističke, ideologije su iznutra potpuno ispražnjene, a nitko više niti ne postavlja pitanje što je od nekih tamo ideala ostalo, za što se točno tamo netko borio i kakve to veze ima s današnjom politikom. I Bakarićevo doba, kao i Plenkovićevo, doba je kad stara garda zalazi u suton, a s njima i vjerovanje i u što. Ostaju parole, floskule, obred.

Ostaje samo Vlast, ostaje samo Stranka, a nju čine siva odijela, besadržajni kotačići koji su jednako tako mogli biti i u SKH i u francjozefinskom kabinetu. Kraj svih tih frapantnih povijesnih paralela ostaju - na koncu - i one karakterne. I Bakarić je, poput Plenkovića, bio oprezan čovjek koji se nerado zalijetao. I on je, poput Plenkovića, bio obrazovan i nesklon ekstremima. I on je, poput Plenkovića, pobuđivao podsmijeh zbog nedostatka ikakve strasti. Oni koji ga ne vole, Plenkovića zovu “anemični” i “ćato”, a Bakarića su zvali “mrtvac”. Da je apaurin tada bio u modi, vjerojatno bi i njega zvali “apaurin”. Ili - dedramatizator.

Vladimir Bakarić umro je tri godine nakon Tita, 1983. Kad je umro, zemlja je već bila u žestokoj krizi, a ta je kriza dijelom bila posljedica toga što se nije znala mijenjati. Ono što se činilo kao skrupulozni oprez, na koncu se ispostavilo kao okoštalost. Period stabilnosti na koncu se ispostavio kao period letargije, letargije zbog koje je SR Hrvatska novi svijet dočekala nespremna.

Ne znam vidite li i vi tu neke sličnosti. Ako da, povucite crte između točaka. Dobit ćete sliku - sliku koja ne izgleda obećavajuće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. srpanj 2020 11:18