Kako ste riješili pitanje laptopa? Pucaju li vam internetske veze? Kako znate pišu li učenici sami testove ili ih pišu roditelji? Kako se radi web lekcija? Kako vratiti izgubljenu motivaciju?
Pitali su učitelji jedni druge u proljeće.
Što ćete s maskama? Kako ćete riješiti razmak? Kako natjerati malce da dezinficiraju ruke? Hoće li biti obroka u školi? Školskog zvona? Izleta? Školskih natjecanja?
Pitaju jedni druge na kraju kolovoza.
Prije početka školske godine u Balkanskoj zbornici je živo. I jako nervozno. Svaki početak školske godine je drama. Ove godine posebno. Nitko još ne zna što ih očekuje. Ministri nijedne od zemalja zapadnog Balkana nisu do 1. rujna učiteljima dali konkretne upute. A škola je pred vratima.
Ipak, koliko je god teže, osjećaju da je lakše. Imaju Balkansku zbornicu.
Virtualno mjesto na kojemu se učitelji sa zapadnog Balkana sastaju svake srijede u osam ujutro i druže se dva sata. U Balkanskoj zbornici sva su pitanja dopuštena. I nijedno ne ostaje bez odgovora.
Balkanska zbornica je projekt platforme EduBalkan, koju je osnovalo pet učitelja entuzijasta. Jedan od njih je i Dejan Nemčić, učitelj geografije u zagrebačkoj OŠ Ive Andrića. “Otvorena” je u ožujku, ove će se srijede održati jubilarni, 20. put.
Kako to izgleda kad se učitelji nađu u Balkanskoj zbornici? Drugačije nego što bismo zamislili. Sat počnu pjesmom “Ja hoću život, bolji život”. Pjevaju uglas. Dejan je mlad pa se ne sjeća da je to naslovna pjesma iz nekoć najpopularnije beogradske serije na Balkanu, “Bolji život”. Nakon pjesme razgovaraju o aktualnim problemima u svojoj učionici, ispovijedaju se psiholozima. O tehničkim problemima pitaju goste informatičare. Zovu i ravnatelje da čuju što njih muči.
Sve ih muči
U Balkanskoj zbornici je 30.000 učitelja. Najveća je to učiteljska platforma na svijetu. Tu se okupljaju učitelji svih predmeta sa zapadnog Balkana. Ili iz zemalja bivše Jugoslavije, kako je to nepopularno više govoriti.
Što to muči balkanske učitelje?
- Sve - kratak je i jasan učitelj Nemčić.
On je već popularan u regiji. I ne samo među kolegama. Štoviše, učenici su ti koji ga slave. Mladi učitelj (34) svojim učenicima u zagrebačkoj OŠ Ive Andrića geografiju predaje na osebujan način. Često se virtualno na satu javljaju hrvatski iseljenici iz kraja svijeta o kojemu se predaje pa osobno učenike vode gradom/zemljom i pokazuju što se sve treba vidjeti. Ima podršku ravnateljice Dubravke Miklec pa je sve lakše. Njegove metode prolaze.
Dejan Nemčić svako ljeto provodi u Africi, gdje predaje geografiju afričkim mališanima. Svoje satove snima i prikazuje ih zagrebačkim učenicima. I ne samo njima. Sve snimljene materijale rado ustupa svakom kolegi koji ga to zamoli, pa je učitelj Dejan valjda najpopularniji učitelj u Hrvatskoj.
A sad, zahvaljujući Balkanskoj zbornici, i šire. Kako je, pobogu, uspio okupiti 30.000 učiteljskih glava na jednom mjestu?
- Kad smo sredinom ožujka zbog pandemije krenuli s online nastavom, koja je došla preko noći, i učitelji su se, uz učenike, našli u nepoznatom svijetu. U virtualnim učionicama. U početku je to bio za sve nas šok. Uz ostalo, za taj je oblik nastave trebalo biti bolje tehnički potkovan. Moramo znati da imamo i starijih učitelja, kojima informatika nije jača strana - počinje priču Dejan Nemčić.
Govori sigurnim tonom i brzo. Ne zastajkuje, ne premišlja se. Mladi je učitelj samouvjeren i siguran u ono što govori.
Priča nam kako je online nastava počela uz puno problema, od kojih je prvi bio već sama internetska veza. To je, kaže, bilo i za očekivati, ali količina svakodnevnih problema koji su uslijedili - nije.
- Problemi su samo bujali. I kad očekuješ potporu ministarstva, da će tvoje ministarstvo biti za tebe tu, nema ga nigdje. Bili smo bačeni u ocean bez pojasa za spašavanje i pušteni da sami plivamo do obale. Sami smo se morali snalaziti, čak i plaćati internet. Netko nije imao internet, netko čak ni računalo. Kad smo znali da ne znamo ništa i vidjeli da nam nitko neće pomoći, morali smo si pomoći sami - govori učitelj.
Njega je, ali i mnoge učitelji istog karaktera, najviše mučilo hoće li učenici naučiti sve što trebaju. Nije znao kako učiniti sat zanimljivim, zadržati njihovu pažnju.
Dejan Nemčić već se dotad redovno online družio s grupom učitelja na platformi EduBalkan. Ona okuplja učitelje čija je glavna osobina entuzijazam.
- Mi zapravo stvaramo mostove, znamo kakva je burna prošlost našeg, zapadnog Balkana. Koliko je tenzija i povijesnih činjenica. Najveća pobjeda EduBalkana je da smo se mi, učitelji s ovih prostora, okupili sa željom stvaranja mostova i mira kroz obrazovanje. Obrazovanje smo uzeli kao segment koji briše granice, mržnju, sve ono loše. Stvaramo samo pozitivu jer smatramo da je ulaganjem u obrazovanje moguće napraviti veliku promjenu na Balkanu. Vidjeli smo da političari to ne mogu pa smo sami krenuli u stvaranje dobre vibre. Sukoba među učiteljima kod nas nema. Imamo svoja stajališta i poštujemo tuđa, svjesni smo svoje prošlosti, ali ne želimo da je to za učenike teret budućnosti. Tako se učenik iz Beograda javlja učeniku u Našicama, komuniciraju. Međusobno se uživo javljamo jedni drugima i razmjenjujemo znanja - u svome je ambijentu.
Teško je prekinuti njegov entuzijazam.
Hrvati opremljeniji
Vraćamo se na to da učitelje zapadnog Balkana muči - sve.
Iako, tehnički su hrvatski učitelji bili opremljeniji od kolega. Zahvaljujući reformi školstva, lani su dobili 98.000 tableta, ove će godine dobiti još 100.000.
- Neki učitelji u Sarajevu, primjerice, nisu imali svoja računala. Odlazili su u školu i sa školskog računala držali virtualnu nastavu. Bilo nam je lakše i zbog puno boljih uputa. Svi smo imali iste probleme, samo što je Hrvatska bila ipak malo konkretnija u njihovu rješavanju - kaže Dejan.
On je siguran da je online nastava uspjela isključivo i jedino zahvaljujući učiteljima.
- Ministarstvo si je uzimalo previše zasluga - reći će.
Priznaje im njihov dio truda, ali siguran je da bez učitelja, koji su “odradili lavovski posao”, ne bi išlo. Njemu je, pak, najveći problem indirektan kontakt. Naviknut je družiti se s djecom.
- Veliki mi je problem bio kad pošaljem zadatak, a dijete se ne javlja. Prvo danima, pa tjedan, pa drugi tjedan. Ne šalje zadatak. Ne znam je li uopće i došao do njega, ima li internet uopće, ima li problem u obitelji... Je li mu roditelj ostao bez posla pa je u teškoj životnoj situaciji. Shvatiš koliko je taj fizički kontakt djeteta i učitelja bitan. Možda su online nastavom djeca dobila korisna informatička znanja, ali za mene je time počelo ubijanje emocija - žao mu je.
Učitelji s Balkana podijelili su i problem nepropisivanja jasnog vremena nastave. Tako je radno vrijeme učitelja bilo od 0 do 24. Zadaće su se slale i do 23 sata navečer. Bez obzira na to je li dijete u Beogradu, Sarajevu ili Zagrebu.
- U Balkanskoj smo zbornici shvatili da je sve to jedan veliki raspašoj. Bez pravila. OK, do kada ja moram biti dostupan učenicima? I učitelji imaju obitelj. Puno je njih tu obitelj zanemarilo. Radili smo dvostruki posao i dalje se morali boriti s javnošću koja je govorila da se moramo vratiti u školu jer ‘ništa ne radimo’ - ljut je na percepciju koju je učiteljima priskrbilo ministarstvo. Tako su se osim s učenicima i ministarstvom, kaže, morali boriti i s javnošću.
Obrazovanje kao nadahnuće
Kažem da je sigurno bilo i učitelja koji su se zaista vladali kao što su ih i percipirali. Stavljam mu sol na ranu.
- Obrazovanje se svelo na entuzijazam učitelja, na naša individualna nadahnuća. Mene, kolege iz Koprivnice, onoga u Nuštru, Metkoviću... Rodili smo se osjećajem da je biti učitelj za nas životni poziv. Ne plaća. Uživamo, shvaćamo i dišemo obrazovanje. No, u međuvremenu je raditi u obrazovanju postalo ‘fora’. Super, radiš četiri sata, imaš zimske i ljetne praznike. Danas svatko može biti učitelj. U Hrvatskoj se to može. Dovoljno je završiti bilo koji fakultet pa platiti šest, sedam predmeta na učiteljskom fakultetu i biti učitelj. Čovjek sa šumarskim fakultetom može predavati tehnički. Ljudima bez imalo senzibiliteta za obrazovanje omogućeno je da budu učitelji. Takvi su učitelji postepeno ubijali sustav obrazovanja. Ni minutu svojeg vremena ne žele dati za školu. Škola nije građevina, ja sam škola. I teta čistačica, domar i učenik su škola. Živo tkivo u kojemu se susreću različiti profili ljudi. Mnogi su danas zalutali u sustav obrazovanja - ljut je.
Ljudi o kojima govori nisu članovi Balkanske zbornice. U zbornici su ljudi poput Dejana Nemčića, entuzijasti. Svi se slažu da je snimanje predavanja najbolja solucija, ali za nju je potrebno još više vremena. Videolekcije predavanja, lice učitelja, gestikulacije, mimika, geste... donijele su preokret u poučavanju.
- Osobno sam nakon početka videopredavanja dobio zadaće remek-djela. Što sam shvatio? Kad oni vide fizičkog mene, odmah se nadovezuju na nastavu. Ogroman je to posao s velikom povratnom reakcijom. Učenici su inzistirali da nastavim - sretan je Dejan jer je uspio vratiti interes učenika.
O svom pozivu može govoriti bez kraja i konca. Jasno nam je zašto ga djeca vole i slušaju. Njegovo je nadahnuće toliko da ga teško vraćamo na temu zbog koje smo se susreli, Balkansku zbornicu.
Dejan Nemčić kaže da je sve o čemu pričamo Balkanska zbornica. Da su to teme o kojima učitelji razgovaraju, njihovi problemi i uspjesi. Siguran je da je Balkanska zbornica jedinstvena. Slične nema. Tek joj je jedna platforma u Latinskoj Americi na tragu, ali sa znatno manje članova na puno većem zemljopisnom području. Znaju to i Al Jazeera i BBC pa su o njoj napravili reportažu.
Balkanska zbornica mjesto je gdje su samohvala i uspjeh dobrodošli.
- U zbornicama vlada jal. U ovoj je poželjno pohvaliti se uspjehom. Da učitelj može reći ‘ljudi, ja sam vam danas najbolji u svom selu’ a mi mu plješćemo. To je jedina zbornica u koju učitelj ne dolazi s grčem. Ulazi s osmijehom, odlazi s još većim - zaključuje Dejan Nemčić.
Pred učiteljima Balkanske zbornice nova je školska godina. Nemaju pojma što ih čeka. Dejan Nemčić zna da će se svi snaći. Naučili su.