Ima u Americi, gledao sam nedavno dokumentarac na National Geographicu, opreznog i promišljenog naroda koji gradi čvrsta podzemna skloništa sa skupim sustavima klimatizacije i pročišćivačima vode i oprema ih trajnim namirnicama, lijekovima i oružjem, sve čekajući da danas-sutra, najkasnije do idućeg petka, počne globalni atomski rat u kojemu će nestati devet desetina čovječanstva, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Trud ovih ljudi možda će vam se učiniti neobičan, šašav, uvrnut, opičen i munjen, ali nuklearna kataklizma nije uistinu najbudalastije čega se možete bojati. Nađe se takvih iracionalnih strahova i u nas, razmjerno su i rašireniji i, napokon, na njih se troši mnogostruko više nego bi nam trebalo da iskopamo veliku rupu u dvorištu i uredimo je za udobno stanovanje.
Pogledajte, na primjer, onaj slaboumni plakat kojim je Hrvatska demokratska zajednica prošli tjedan u Sisku počela kampanju za lokalne izbore. Zlokobna crna ruka glasačima nudi crvenu petokraku sa srpom i čekićem, a bijeli, dobri, naravno, hadezeovski dlan pruža križ s raspetim Kristom. Zanemarimo na trenutak očiti rasizam ove poruke, sotoniziranje onih druge boje kože.
Ostavimo na stranu i činjenicu da su hadezeovce u znatnijem postotku nego članove ijedne druge stranke razotkrili kao lupeže i lažljivce i njihove priče o kršćanskoj kreposti, blago rečeno, ne zvuče naročito uvjerljivo. Najbolesnije u ovome sisačkom slučaju, pa i šire, je sociopatološki fenomen, gori možda od ijednoga drugog, raspirivanja panike od komunizma.
Kad vidite kako Hrvati strahuju od ideologije koju ne zagovara nijedna stranka, shvatite kako su Amerikanci koji se spremaju živjeti u prostranim betonskim krtičnjacima još mila majka.
Skladištiti konzerve prije nego po susjedstvu krenu gruhati hidrogenske bombe vrhunac je razbora u usporedbi s našim ljudima koji i danas, gotovo četvrt stoljeća od sloma socijalizma, pišaju u gaće od strave da bi Đilas i Ranković mogli ustati iz grobova.
I takvih je tako mnogo, da vam zapravo i ne treba bolji politički program od mamuzanja mrtvog komunističkog konja. Dapače, većina njih na desnici i nema nikakav drugi program nego da narod prepada srpovima i čekićima. Njihove kampanje su u žanru strave i užasa, trče okolo s plahtma preko glave i viču: “Bua ha ha ha ha!”
Tomislav Karamarko nije se, recimo, ogradio od sisačkih plakata. Primijetio je da je dizajn možda malo nespretan, ali inače, u ideji, njemu je to čisto zgodno i vjerno odražava nastojanja stranke. Čitajući jučer njegovu izjavu iznenada me uhvatila takva malodušnost da sam poželio nešto tako bizarno da me je to malo sram i priznati.
Zaboravljene lekcije
Dakle, osam godina je Ivo Sanader bio na vlasti i, što god mislili o njemu, uspio je donekle upristojiti HDZ. Nikad nisam glasao ni za njega ni za njegovu stranku, nego sam, upravo suprotno, bio vrlo kritičan. Ali, neporecivo, bila je to više ili manje uljudna građanska desnica u kojoj su bili utišani šovinistički luđaci koji su fantazirali o genocidu, momci i djevojke su pazili što govore i trudili se biti srdačni sa susjedima. Osam godina Sanader je strogo nadgledao da tkogod ne podriguje i ne kopa nos. U to vrijeme, samo za ilustraciju, HDZ nije imao plakate s bijelim i crnim rukama.
A onda se sve u času srušilo. S Tomislavom Karamarkom izmilio je iz mraka čitav onaj gotovo zaboravljeni tuđmanovski freak show iz devedesetih. Nacionalistički manijaci iz Hrvatskog slova, katolički fundamentalisti iz krša, gospođe koje grlato prijete nehrvatskom življu i admiral Domazet Lošo sa svojim normabel teorijama zavjere.
Napokon, taj novi HDZ ne čini se manje pohlepnim od onoga strašnog, besramnog, pljačkaškog HDZ-a Sanaderove ere. Pomislili biste da su hadezeovci nešto naučili iz neugodnih lekcija kao što su Hypo, Planinska i Fimi- Media, ali nisu. Posljednja afera s Karlovačkom bankom, od koje je glavni tajnik Milijan Brkić nejasno dobio kredit od 560 tisuća eura, potiče razumnu sumnju kako je, u moralnom smislu, sve to više ili manje jednaki drek.
Zaista, kad pažljivo odvagnem što je bilo i što se danas događa u toj stranci, kad vidim Brkića i Karamarka i njihovu koalicijsku partnericu Tomašić, i njihovo neodgovorno plašenje Srbima, komunistima i udbašima, iz grla mi se umalo otme: “Ivo, vrati se, sve ti je oprošteno", piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.