DEADLINE

Kada će žrtve konačno progovoriti? Onda kada institucije budu spremne prigrliti ih i zaštititi

Slučajevi zlostavljanja maloljetnica nisu i ne smiju biti klikbajt teme, kao ni poligon za daljnji abuse
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 24. siječanj 2021. 20:36

U ovo revolucionarno vrijeme, teže mi je nego ikada prihvatiti šutnju. Ne, ovo nije jedan od “zašto su šutjele” tekstova, ne daj Bože, ovo je tekst o dubokom razumijevanju razloga zašto su šutjele i zašto šute, i jačoj od tisuću crnih rupa u svemiru mržnji prema svim razlozima zašto (šutimo).

Ti razlozi jesu internalizirani, oni su osobni, ali njihovo ishodište nije. Svijet je sagrađen tako, društvo to potiče. Lajavice nas nerviraju. Žene koje cvile isto. Djevojke koje se bune, one koje ne žele ili ne mogu “stisnuti zube”. Dečki koji zaplaču ili jasno kažu da im je nešto teško, zovu se, logičnim slijedom, pogrdno - pičkice, poput nas, ucviljenih dramatičarki koje stalno nešto smeta - namigivanje, ulazak u osobni prostor, aluzije, poneki ne tako slučajan dodir, silovanje.

Njihov strah i slabost označen je tako ženskom imenicom, i ne samo to, nego i ženskim spolnim organom, i na hrvatskom, ali i na drugim jezicima, da bi se pokazalo kako je fragilnost žene i naš autentičan osjećaj straha nešto čega bi se svaka pristojna odrasla muška osoba trebala sramiti, koristeći pritom najgoru od svih uvreda - izvorno mjesto u kojem počinje i završava ženska seksualnost.

A taj osjećaj straha s kojim se rodimo, koji sišemo kroz mlijeko naših uplašenih matera, i koji nam utuvljuju u glavu kao jedinu obranu od agresije društva prema nama koja će neminovno uslijediti, nije pao s neba, on je rezultat upravo muške dominacije i svođenja žena na jednu jedinu stvar koju mi, oh kakve li pogreške svemira, možemo za njih učiniti - seksualnu uslugu. Da toga nema, pitanje je bi li nam sjeme već bilo zatrto. Mržnja koju muškarci stoljećima osjećaju prema ženama zbog toga što imamo reproduktivnu biološku ulogu, i zbog toga što smo esencijalni dio erosa koji nam je dan kad smo stvarani od neke više sile, bila ona evolucijska ili božja, korijen je i sumanutih komentara o krivnji jedne djevojčice za silovanje, i svih razloga, ako nekoga još uvijek uopće smije zanimati, zašto su šutjele.

Koliko god smo im potrebne za zadovoljavanje navedenih potreba, toliko nas i mrze zbog toga, pa nas seksom kažnjavaju, ponižavaju, prisvajaju, označuju. Zbog seksa su nas spaljivali, optuživali, proklinjali, kamenovali. Žene su, kao što se sada crno na bijelo može iščitati i u Facebook grupi #nisamtražila, i u mnogim medijskim svjedočanstvima, baždarene da trpe “uzimanje onoga što im pripada” od muškaraca, i da zapravo samo ovise o karakteru, odgoju i pristojnosti tih istih, pa je tako pitanje muškarčeve odluke hoće li on otići toliko daleko da studentici gurne ruku u gaćice ili je natjera da pod egidom umjetnosti kleči četveronoške dok ju on lupa po guzici, ili će “samo” pogledati niz grudnjak prilikom upisivanja ocjene u indeks. Nema žene na ovom svijetu koja nije prošla kroz takvu ili goru situaciju, i samo stisnula zube. Zato šutimo. Jer smo istrenirane, jer se bojimo kako ćemo mi na kraju biti etiketirane kao lude, histerične, frustrirane, zavodljive vještice.

Oduvijek je, naime, ženska seksualnost prijepor među moćnima. Njezina je privlačnost prokleta, pa je dugo bila, iako iskorištavana, i kažnjiva zakonom (u nekim državama svijeta ženski seksualni nagon i dan se danas tretira kao kazneno djelo, a žene koje se optuži za preljub ili zavođenje, kamenuje se i javno).

Sjetite se scene iz filma “Grk Zorba” - smrt atraktivne fatalne junakinje nije samo scena iz filma, ona je metafora za sve ženske živote - bit ćeš iskorištena i kažnjena svakako, samo je pitanje kako ti grah padne. Zato šutimo. Ali, unatoč tome što duboko razumijem ishodište fenomena ženske šutnje, moram priznati da sam i sama iziritirana istim, i da ga želim, kao u dječjoj igri, Titovom gumicom, izbrisati jednom zauvijek s lica zemlje, da postane relikt prošlosti u kojoj smo bile uplašene, slabe, poražene. No, forsirati žrtve da kažu prije no što su spremne je kontraproduktivno. Ipak, ne preostaje nam samo strpljivo čekati. Pa evo, konačno, odgovora na to često pitanje. Kada će žrtve konačno progovoriti? Onda kada pripremimo teren za njih.

Onda kada institucije budu spremne prigrliti ih i utješiti, osnažiti, zaštititi. Onda kada psihološka pomoć bude dostupna svugdje. Onda kada roditelji ne budu posramljeni, već, poput očeva Radulović i Ilinčić, ponosni na svoju žensku djecu jer su istupile. Onda kada urednici zagase komentatorske sekcije - jer, silovanje maloljetnice nije mjesto za vox populi, nije mjesto za debatu - o tom zločinu nad zločinima možemo misliti samo jedno, i svi isto - osuditi nasilnika i zaštititi žrtvu. I konačno, onda kada svi nasilnici budu oštro i brzo procesuirani i osuđeni. Onda kad mi svi ostali zanijemimo i poklonimo im se. Tada, gospodo i dame, tada će žrtve progovoriti. Ništa se drugo neće čuti, vjerujte mi. Tako da vam je odgovor koji tražite ovaj: zbog nas nisu rekle prije. Zbog vas nisu rekle prije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. svibanj 2022 18:12