Politike je malo u našoj butigi, što znači da je ipak ima, ali je rijetko mećem i u izlog i na stalaže. O čemu da pišem za ovaj petak dvojio sam, a onda je prevagnuo taj jedan neugodni prizor s Mojmirom Pastorčić i njezinim gostom što mi se zalijepio na memorijsku vrpcu još prošle srijede, na dan kad započinjem nov ciklus gledanja.
Mojmira Pastorčić nekako se u trenu prozlobila pa takvim jednim, gotovo bih rekao, cerekom dočekuje odgovore svojega, braća Srbi bi kazali, nadrndana gosta. Taj gost, Dario Juričan, redatelj i proizvođač gina, teško sklapa rečenice, također umjesto interpunkcije rabi cerek, vrpolji se na stolcu kao na mravljem gnijezdu pa kaže: “Ona je Bandićeva podguzna muha.” Priča o Jeleni Pavičić Vukičević, kandidatkinji za gradonačelnicu Zagreba koja nije ušla u drugi izborni krug. Osim što je dakle u tom trenutku nevažna, nje do daljnjega više i nema u javnosti.
Rekao bih, nevažno je to što je nevažna, kao što je nevažna i činjenica da je ta kandidatkinja cijelu izbornu kampanju odradila kloneći se uvreda i uličnog rječnika. Nevažno je, nadalje, i to što se ne sjećam da je ikad išta nedostojno i prostački kazala, nevažno je i to što je žena, majka dvoje djece, uz koju se ne vežu afere i kriminal.
Naime, sve i da jest najgora na svijetu, da je ispod razine recimo prosječne hrvatske krkanice, odakle Mojmiri Pastorčić pravo da pušta u eter u udarnom terminu, na nacionalnoj televiziji, ovakav diskurs? I tko je zaboga taj Juričan, kojem je eto dopušteno da svoje kafanske frustracije preseli u naše domove?
I gledam ja tako prošle srijede njih dvoje na svom prostranom digitalnom ognjištu a moji vlastiti električni impulsi proizvode unutarnji monolog: “Vidi ovoga patuljka živčanog kako se ukopava. Po nosiću mu poznaš koliko je frustriran što je netalentiran, muči ga kao vrag vlastiti izgled starmala mladića u najgorim godinama, već nafilana podbratkom.
Gle ti toga napuhanca, pumpa si ego ko da je gumeni dvorac u lunaparku. A pogledaj ga, njemu bi u ekipi za hakl Bujanec igrao centra, federira na stoličiću ko podguzna muha, podsjeća me na Oskara, trogodišnjaka iz Grassova veleromana ‘Limeni bubanj’, koji je odlučio da više neće rasti. Očajan je što je Bandić umro. Doživio je njegovu smrt kao narcističku povredu ega, učinio je to samo da njemu napakosti.”
Juričan je mjesecima bio jurišao na Bandića, isprva duhovitim žaokama, a s vremenom samoponavljajućim uvredama, sve dok nije dosadio i Bogu i vragu. O pokojnom je nespretno režirao film, a sad je eto revolucionar na korak do vlasti. Revolucija. Koja međutim jede svoju djecu. A Juričan jest možda njen prvi, omalen ali sočan zalogaj.