“Ako se uvaži jedanaest naših zahtjeva koji bi dijelom rasteretili rad epidemiologa - a to znači kadrovsko osnaživanje, više PCR uređaja za dijagnostiku, uključivanje mladih liječnika koji rade pod nadzorom - onda prijedlog po kojem bi se trebalo razmisliti o promjeni strategije stavljanja u samoizolaciju svih kontakta covid-19 pozitivnih osoba ne bi trebalo realizirati. No, u suprotnom neće se fizički moći odraditi sav taj posao”, kaže predsjednik Hrvatskog epidemiološkog društva dr. Miroslav Venus.
Naime, podigla se velika prašina oko prijedloga Društva da bi ubuduće u samoizolaciju trebali samo kontakti zaražene osobe koji rade u zdravstvenom i sustavu socijalne skrbi. Svi ostali mogli bi, primjerice, na posao uz pridržavanje epidemioloških mjera, a to znači nošenje maski, higijena i fizička distanca. S tim se prijedlogom ne slažu niti svi epidemiolozi iz rečenog Društva pa je ‘loptica’ prebačena na ministra zdravstva Vilija Beroša. No, ministar kaže da ne želi biti onaj koji će presjeći ovaj prije svega stručni spor.
Stručno pitanje
“Držim da o tome treba odlučiti struka. Ne mogu kao ministar odlučivati o onom što je isključivo u epidemiološkim okvirima”, kaže Beroš. S prijedlogom nije suglasan niti epidemiolog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Bernard Kaić, koji kaže da se za takvu odluku ‘moraju steći uvjeti’, a njih trenutno nema.
“Mislim da je prijedlog preuranjen. Sve dok se mogu uspješno pratiti kontakti to treba i činiti tako da idu u samoizolaciju ako postoji opasnost za širenje bolesti. Naime, od praćenja kontakata odustaje se kad ono postane nemoguće zbog velikog broja zaraženih, a mi smo u tome još uvijek uspješni. To dokazuju podaci po kojima je među zaraženima 60 posto došlo iz samoizoliranih kontakata. Brojka je nešto pala u posljednje vrijeme i to za desetak posto, ali još uvijek je značajna. Da je primjerice taj postotak kod nas značajno niži, onda bi se moglo razmišljati i toj ideji”, kaže dr. Kaić.
Dodaje da svi naglašavaju važnost praćenja kontakata, no činjenica je da neke zemlje to baš i ne rade previše promptno, ali ima i onih koje su još ‘strože’ od nas.
“Primjerice, jedno vrijeme Englezi i Nijemci, kad su imali najveći broj zaraženih, odustali su od praćenja dijela kontakata, ali kad im je broj zaraženih pao, nastavili su s praćenjem. Englezi su pak jedno vrijeme samo obavještavali kontakt o mogućoj infekciji jer su bili u blizini zaraženog uz napomenu da bi se ‘trebali čuvati’ odnosno primjenjivati epidemiološke mjere i ne kontaktirati sa starijim osobama kako ne bi prenijeli bolest. No, i kad je njima pao broj zaraženih, vratili su se na isti način praćenja i na samoizolaciju.
Drugim riječima, puno toga ovisi ipak o epidemiološkoj situaciji, prije svega o tome koliko se novozaraženih regrutira iz kontakata koji su u samoizolaciji. Bilo bi dobro da imamo analizu koliko je pozitivnih na koronavirus ukupno bilo među svim kontaktima što mi u ovom trenutku nemamo. Imamo samo podatak o tome koliko pozitivnih dolazi iz samoizolacije, odnosno da ih je 60 posto”, objašnjava dr. Kaić.
I za člana Vladina savjeta za suzbijanje epidemije covida-19, prof. dr. Branka Kolarića, dvojben je prijedlog da se za većinu kontakata ukine samoizolacija.
Mudro rješenje
“Osim lockdowna, od čega se odustalo, temeljna strategija kontrole epidemije je povećanje dostupnosti testiranja, izolacija zaraženih i njihovih kontakata. To su stručne preporuke europskog CDC-ja kao i američkog, te Svjetske zdravstvene organizacije. Zato držim da u ovom trenutku u Hrvatskoj nije najmudrije rješenje izostaviti samoizolaciju za velik broj kontakata”, naglašava.
Dodaje da je istina kako nemamo kontrolu nad svim kontaktima jer se svi ne mogu ni fizički obraditi, a neki ni ne žele prijaviti svoje kontakte. Po njemu je frustrirajuće gledati masovna okupljanjima na zabavama, a onda nakon toga epidemiolozi padaju s nogu.
“No, sve to nisu razlozi da ‘contact tracing’ proglasimo nepotrebnim jer bi došlo do nekontroliranog širenja zaraze”, smatra. Očito, oko ovog prijedloga zadnju riječ morat će imati epidemiološka struka jer sasvim sigurno tako osjetljiva odluka koja se tiče zdravlja svih ne smije biti politička već medicinska.