Kako bi izgledala Hrvatska da u medije nije curila istraga u slučaju Fimi-Media? Domaća javnost opet je okupirana raznim pikantnim detaljima jedne korupcijske istrage, a svaki put kad je tomu tako, u javnom prostoru pojave se promišljanja i inicijative o štetnosti takve prakse. Prošlog tjedna tako se, baš po toj temi, u intervjuu Večernjem listu, oglasio predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa. I Sessa, kao i niz drugih pravosudnih aktera, zastupa mišljenje kako je medijska objava informacija prikupljenih u istrazi štetna pojava, te kako bi istrage Državnog odvjetništva trebalo učiniti tajnima.
Ukratko, kada bi takav sustav funkcionirao savršeno, to znači da bi javnost najosnovnije detalje vezane za inkriminaciju osumnjičene osobe doznala tek prilikom podizanja optužnice, a sve dokaze koje su tijekom izvida i istrage prikupili tužioci tek uvidom u sudski spis nakon početka suđenja. Argumentacija svih koji se zalažu za takav sustav je jednostavna: ranijim iznošenjem raznih pikanterija u javnosti suđenje se vodi prije samog suđenja, radi se pritisak na sudbenu vlast, te u konačnici krše fundamentalna prava osumnjičenih.
Te tvrdnje su suvisle - toliko da je s njima na načelnoj razini teško uopće raspravljati. Ipak, konkretne životne situacije na koje bi se primjenjivala takva doktrina daleko su od onih načelnih. U percepciji ogromnog broja hrvatskih građana hrvatsko pravosuđe nije nekakav neovisan entitet, već sustav koji je u znatnoj mjeri premrežen raznim utjecajima političke, klijentelističko-nepotističke prirode..
Utoliko, u slučajevima korupcijskih i inih delikata predstavnika političko-gospodarske elite - a o curenju informacija govori se gotovo isključivo prilikom takvih slučajeva - mnogi će takvu javnu objavu inkriminirajućih detalja vidjeti kao legitimni protuutjecaj kojim šira javnost amortizira utjecaj onih koji su inkriminirani. Takav argument u korist medijske objave podataka iz istrage možda se može proglasiti ekscentričnim, no postoje i neki znatno ozbiljniji. Jedan od njih - igrom slučajnosti ili duhovitom uredničkom subverzijom - objavljen je na istoj stranici kao i Sessin intervju. Radi se o kratkom intervjuu s ročišta ponovljenog suđenja u slučaju Fimi-Media.
Radi se o politički najkrupnijem korupcijskom slučaju u hrvatskoj povijesti, gdje je prvi put za to djelo - uz svoje nekadašnje čelništvo - optužena i jedna stranka. Suđenje je ponovljeno jer je ranije prvostupanjska presuda srušena na Vrhovnom sudu, a o trajanju cijelog procesa zorno svjedoči i činjenica da su od njegova početka do danas preminule sutkinja i optuženica, još jedna optuženica teško oboljela, prvooptuženi po drugoj osnovi već gotovo odrobijao višegodišnju kaznu, inkriminirana tvrtka završila u stečaju, a inkriminirana stranka izgubila, pa ponovno osvojila, vlast u državi.
Sigurno postoji mnogo objašnjenja zašto je tomu tako, no iz perspektive građanina koji ne mora biti upućen u sve standarde kaznenog procesnog prava, ta priča danas izgleda kao lakrdija. No, zamislimo kako bi izgledala da je tada na snazi bio model koji zagovara sudac Sessa.
Optužnica u predmetu Fimi-Media podignuta je 9. studenoga 2011. godine, punih pet dana nakon što su održani parlamentarni izbori na kojima je HDZ, nakon osam godina vladavine, izgubio vlast. Taj rezultat uvelike je bio posljedica niza informacija koje su iz istrage u slučaju Fimi-Media iscurili u medije.
Da toga nije bilo, građani bi izašli na izbore, a da ništa ne bi znali o torbama crnog novca koje su se donosile u središnjicu HDZ-a, o izvlačenju novca iz javnih tvrtki preko marketinških tvrtki u organizaciji stranačkog rizničara, o bilježnici s tajnim isplatama koje je tajnica stranačkog šefa zakopala u svom vrtu, o medijima plaćenim da ne pišu, pjevačima plaćenima da ne pjevaju, i desecima drugih groznih detalja čiju istinitost danas ne spori niti sam HDZ, već jedino inzistira kako to nije odgovornost stranke nego pojedinaca iz stranačkog vrha. To zasigurno nije epilog za koji bi se itko u Hrvatskoj ozbiljno zalagao.
Nema sumnje kako je objava istražnih informacija u medijima sredstvo manipulacije, kojim se - možda ne u jednakoj mjeri - služe i tužitelji i branitelji. Oni optuženici koji su se našli na udaru takve prakse, a kasnije se pokazalo kako su nevini - poput nekadašnjeg potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju Ivana Gotovca - znaju koliku osobnu štetu ona može nanijeti. Ipak, potpuno je pogrešno takvu praksu danas okarakterizirati kao primarni problem pravosuđa ili uzrok loše percepcije javnosti prema njezinu radu.
Ona je u najboljem redu tek simptom nemogućnosti pravosudne vlasti (u koju ovdje pribrajamo i Ustavni sud) da kontinuirano i bez iznimki omogućuje brze, transparentne i pravične pravorijeke u slučajevima koji inkriminiraju pripadnike političkog i ekonomskog establišmenta. Uvođenje tajnosti istrage neće taj zadatak učiniti lakšim, no baš njegovo ostvarenje omogućilo bi da se istrage učine tajnima, a da se građani pritom ne osjećaju kao da su njihovi interesi još više minorizirani.